Dugo godina se nagađalo i prizivalo preko radija, portala, fejsbuka, manitua, svih bubnjeva Darkvuda, mog i tvog boga, kica, skca, cnpa, Vukića, Miomira i „on-ako-oće-to- može” Sveta, da se neko smiluje žednoj pastvi od mora do Durmitora i priušti im se bar jedna doza Hladnog piva. Zapomaganje se napokon čulo… U Podgorici, na krovu KIC-a, 23. i 24. juna dobili smo duplu dozu u trenutku kad su već svi pomislili da će pank cirkus sa Pantovčaka prije otići u penziju, nego bar jednom posjetiti Montenegro.
Na svu sreću, posla se nije dohvatilo moćno trojstvo Mugoša-Raspopović-Marović iz gornjeg panteona (uz pomoć vudu maga Bučevca), jer bi Kekin i ekipa u tom slučaju prije zasvirali u revijalnom dijelu nekog od primorskih festivala, Splendidu ili novogodišnjem partiju na Marezi (zanimljivo bi bilo prisustvovati tome kako ova ekipa reaguje na, recimo Zimmer frei ili Nije sve ni u pari! Bila bi to prava mala poslastica za teoretičare apsurda). A do karata za taj događaj bi se onda moglo doći jedino ako bi neko iz high class montenegra u prvom slučaju odlučio da mulja (ne da Mulja) sa VIP kartama, a u drugom sami pripadate uskom krugu prijatelja Šeika sa Mareze ili imate zlatnu člansku kartu partije (Pažnja! Možda ovo djeluje kao stilsko pumpanje za potrebe teksta, ali opasnost od ovakvog razvoja događaja nije bila mala! Samo se treba sjetiti sa kojom lakoćom su isti dovodili na svoje privatne party-e muzičke zvijezde, doduše one sa ruralne strane estrade… A i Pivari su profesionalci sa estrade kojima nije strana ni Dora, ni Kirbaj i Kotlovina…). Treća mogućnost – da Sveto naredi otkup karata po državnim institucijama pa da ih onda dobijete za dž. preko ujaka iz elektrodistribucije, komšije poštara ili neke studentkinje koja više preferira sapatnju sa Cecom kalćopoli – bila bi sad malo vjerovatna. Što zbog Svetove muke sa Zavalopoli(s)em, što iz razloga da za budvanskog hipi gurua Hladno pivo nije što i Stonsi, pa da ih dočeka u tenisicama i polo džemperu. Na svu sreću…
Zato je ekipa Buda Tomovića napravila pravi mali odvažni čin i uz pomoć jedine regionalne zvijezde iz Crne Gore – Nikšićkog Piva, u Podgoricu prvi put dovela trenutno najveće zvijezde regionalne rok scene. A i šire, rekao bi bilo koji crnogorski ministar turizma. I to na dva koncerta u dvije noći. A prve noći…
Publika je čak i ovog puta kasnila. Vjerovatno jedina publika u regionu, (a i šire) koja u najvećem broju dolazi poslije naznačenog vremena početka. Da li zbog staropalanačkog pravila da nabolje baje i cice dolaze kasnije na drugarske večeri i žurke, ili poslovičnog kašnjenja organizacije većine ovdašnjih koncerata, uglavnom terasa na krovu KIC-a je tek oko 9.15 bila popunjena. Malo izlizani kliše početak, u stilu fanfara a la Muse 2010 turneje, ali koji efektno zakuca pogled za binu i najavljuje iščekivanje dobre zabave poput MGM-ovog lava.
Lav je riknuo prilično blago, nekom pjesmom sa posljednjeg albuma koju ne pamtim iz razloga što „Svijet glamura” nijesam udostojio do jednog preslušavanja, a što je bilo dovoljno za zaključak da je riječ o nečemu zaraženom virusom Metallicinog St Angera, SOAD-ovog Mezmerizea… Napuderisani autoplagijat, pokušaj demonstracije muzičkog sazrijevanja, neuspjeli alhemijski eklektični pokus, supa bez mesa. Boljka postgrundge ere i ekointelektualnog brit/trip popa.
No, svjesan je bio Kekin da se ni ovdje taj zasad nije bogznakako primio i sa bine obećao da neće raditi promociju novog albuma, ali da će neke pjesme svakako odsvirati… I tada je počelo prženje. One koji su se bili nalaktili uz stražnju ogradu terase, gravitacija songa Kad ti život udahnem povukla je prema bini. Hladno pivo® je počelo. Barijera je probijena, vrelina podgoričke noći je porasla trenutno za koji stepen više i publika je pjevala sa Kekinom u glas.
Nastavili su da se ređaju poznati hitovi i rifovi sa dva pretposlednja albuma, Šamar, Teško je ful biti kul, Carstvo pasea, Nije sve tako sivo, Superman, prekidani sa ponekom, od publike oduševljeno prihvaćenom, naj-naj-ska-poskočicom poput Zimmer frei ili pank-folk-surf poslastice Konobar. Ne znam je li baš išlo sve ovim redom, jer sam i ja bio jedan od onih koji su iz zadnjih redova prešli u prve, vođen prvenstveno svojim interesom, a ne interesom ovog reporta. Nije se imalo to kad ni u draftu mobilnog zabilježiti, ruke su mi bile zauzete hladnim pivom. I Hladnim pivom.
Biološki sat, Kaže stari šta nam fali, Ne volim te, Ljetni hit, Samo za taj osjećaj, Pjevajte nešto ljubavno, Šank, Fur immer punk i naravno svenarodni hit Pitala si me osvježavali su neudahnjivi podgorički zrak 1. Između njih provlačili su po neku mlaku vodu sa „Svijeta glamura”, čisto da se zna da postoje… Bez pauze, bez odmora, momci su publiku držali konstantno iznad poda… Ali nekako i tik ispod granice 1 Maxa. Taman kad bi zakuvali sa nizom prepoznatljivih dž-dž-dž-dž stvari i atmosfera prijetila da provri, nepotrebno bi hladili sa naj-naj-naj pjesmuljcima i bezličnim džidža-bidžama sa „Svijeta glamura”, udaljavajući se od probijanja zvučnog zida. Kao da su bili oprezni i opipavali karakter podgoričke publike, nepotrebno i u pogrešnom trenutku se udvarajući onom malobrojnom dijelu koje voli da pali upaljače na koncertu. Da se razumjemo, nemam ništa protiv upaljača i tog dijela njihovog opusa, čak naprotiv, al ovdje je riječ o suvišnoj kalkulaciji koja je uzrokovala pogrešan tajming za ove pjesme i o tome da su ljudi tamo gore htjeli Hladno pivo.
Uz ovaj konceptualni pobačaj i bukvalni zvuči zid svirka je nekako bila rastrzana i zbunjujuća, iako je publika svo vrijeme bila tu bez zadrške. Umjesto visokooktanskog naboja sa bine je dolazio tehnički prepeglan pank, u uštirkanoj košulji sa oprezom da se ne pohabaju porubi. Na ivici sterilnog, nekako su isto zvučali i Biološki sat i Jednim osmjehom, i Teško je ful biti kul i Džepni bog i prangijanje i tralalajkanje. Na trpezi nije bilo velike razlike između masnog hamburgera i niskokaloričnog mediteranskog bilja.
Ne znam da li je Mila i ekipu ošamutila sparina podgoričke noći ili pomenuti ispodgorički zračni aditiv, ili su najednostavnije bili umorni od puta, ali su čitava dva sata i više (respect!) svirke odrađena u safe modu. Sve je bilo prije naj-naj-naj-laj-laj-laj nego dž-dž-dž-dž-dž.
No, publika se ipak nije dala pokolebati. Gutala je žedno i na eks, davajući do znanja Zagrepčanima da im u vožnji ne trebaju pomoćni točkići. Nijesu baš uspjeli, al se ne može reči i da se nisu navozali, pa bar to bilo i na ovo guranje. Iako su sa dvadesetominutnim bisom malo izvukli stvar i sa pretposljednim Roštiljem ubrizgali cjelonoćno čekani helijum u 600-700 ljudi, utisak je da je te večeri na sceni bilo Mlako pivo. Koje su svi popili sa oduševljenjem, jer ipak je to bilo Hladno pivo. Prvi put.
1) koji se te večeri nije osjećao samo na Celzijuse i znoj, već i na nadrealni zapah ispodgoričkih farmi, koje izgleda još uvijek postoje u najužem gradskom jezgru, na stotinjak metara zapahne linije od KIC-a. Ne sumnjam da je to promaklo bilo čijem nosu, pa ni Kekinovom, koji i pored javnog oduševljenja Podgoricom i publikom, nije da nije pomislio da je opet u nekoj Kotlovini.
Smooth operator