„Nemam kad da sanjam,da lagano koračam” zujalo je sa zvučnika, a recital Desanke Maksimović uz značajan mirni stav vodećeg čovjeka četvorke koja je sinoć u Kuslevovoj kući predstavljala Gospodu Glembajeve novog doba, što bi se reklo, verziju 2.0 je vrlo malo otkrivao šta bi se moglo dalje desiti.
Šarenolikih 500-600 duša je zbunjeno pokušavalo da nađe svoje mjesto u potpuno novom koncertnom ambijentu. I zaista, iako je posjećenost izazvana povratkom jednog od najzanimjivijih i najkreativnijih bendova koji je naša zemlja ikada imala bila za poštovanje, novo koncertno okruženje je dostinu ostavilo zbunjenim. Ovo je dalje uzrokovalo prazni polukrug ispred same bine i guranje u pozadini. Ono što će se kasnije dogoditi odavalo je utisak da je možda bina bila i suvišna, te da bi improvizacije i prearanžirane kompozicije bolje „legle” i bile prisnije da je metalna konstrukcija u potpunosti izostavljena.
Sa druge strane jedan dio publike, možda pomalo zaveden poslednjm singlom Glembajevih ostao je uskraćen za očekivani doživljaj. Da se razumijemo, piscu ovih redova to je plus. Naravno, onaj ko je proteklih godina imao prilike da se uključi u sessione koji su se odvijali u ulcinjskom domu kulture u kome obitava Vukadinović znali su u kom će pravcu će teći muzički povratak Gospode. Nešto redukovana postava sa samo dvojicom iz stare garde, (osim frontmena tu je bio i klavijaturista Buba Bojić) napravila je zvučnu sliku koja nije za svačije uho, ali jeste za svako poštovanje. Iako je na momente zvučalo kao da se bend prije ove svirke oprobao svega par puta, u konačnici to je dalo jednu lijepu nijansu spontanosti i dalo dodatni smisao višegodišnjoj pauzi.
Nakon uvodnog recitala počelo je skoro dvosatno druženje načeto numerom „Trpljenja” koja je umjesto izovrnih devet minuta trajala skoro duplo duže. Ako je neko i gajio iluziju da će pjevušiti stihove starih majstora, bio je razuvjeren na samom startu. Otežale, usporene, masivne blokove glembajevskih rima i nota ugradili su i u one numere koje su svi očekivali spremnih grla i dlanova. Opštenarodni hitovi poput „Ne znam” i „Drumovi će poželjeti ludaka” nijesu zvučali ni približno onom što se može naći na studijskim zapisima, pa je sve izgledalo kao još jedno ograđivanje od podilaženja ukusu većine. Između dobre improvizacije i opštenarodnog singalonga, uvijek ću se opredijeliti za ovo prvo. Srećom i Glembajevi. Čini mi se da je takvih u publici bilo više nego ovih koji su došli radi pjevušenja, pa su se u drugoj polovini koncerta polako i razilazili. „Još samo malo”, „Plovimo” i „Ne znam” su činili taj prvi udar glembajevštine nakon kojih je uslijedila pjesma „Što bi”, pa melodijski svedena i gotovo do neprepoznatljivosti obrađena pjesma urađena na stihove Vita Nikolića. Ovaj otklon od popom nijansirane verzije koju smo imali prilike slušati do sada je mudar korak. Ne znam koliko detaljno planiran, ali svakako hrabar i valjan.
Iako je bend konstantno improvizovao i gradio atmosferu to je najbolje leglo u kultnoj „Duni u rog” koja je osim toga što je bila najenergičnija u cijelom repertoaru, donijela prijeko potreban osvrt na nekadašnji Titograd i sadašnju Podgoricu. Stihovi „Okrenite leđa i gledajte u srce grada” ne vjerujem da su ranije zvučali toliko bijesno i aktuelno, a Vukadinovićevo aludiranje na ruševine glavnog hotela su samo podcrtavale ono što su svi osjećali. „Ljubav i jad” i „Etno” su donijeli još dvije prearanžirane omiljene teme. Dok sa prvim aranžmanom nijesam imao nikakvih problema, dugoočekivana „Etno” mi nije imala ništa od ubjedljivosti svog originala, pa je zvučala kao da se jedva čeka kraj numere kako bi se ušlo u odličnu završnicu večeri. Odlična kombinacija „Euro” i „Rujne” – energične, bijesne, savremene, a pune patine devedesetih su zvučale kao odličan intro u „Himnu ljubavi”. Nakon nešto preko desetak minuta išla je gotovo kabaretski neobična pjesma sa „Ozvučenija” – „Špiro”. Za kraj koji je pao tačno u ponoć ili koji minut gore dolje čisto da najavi izložbu „Savremeno pećinsko slikarstvo” išao je i poslednji Glembajevski višeminutni pozdrav. Dok se četvorka pozdravljala sa publikom uz govor sveprisutnog čika Šomija, ostalo je za žaljenje možda jedino što se nijesu čule novomilenijumske verzije nekih demo stvari poput „Oče naš”, „Nekad i sad” ili „Volim boju kestena”, te neki od odličnih gitarskih momenata kojih ima i na „Ozvučeniju” i na „Stomak ringišpilu”.
Koliko će i da li će ova postava sa dvojcem stare Gospode, Goranom Vukadinovićem za bubnjevima i Ivanom Marovićem na basu ili moždaa neka druga, ostati na sceni nakon 14 godina duge pauze ostaje da se vidi. Šteta bi bilo ne čuti ih u nekom klubu ili u još nekom ambijentu sličnom ovom od sinoć. Sigurno je samo jedno, ako do toga dođe, zvučaće drugačije nego ove fiatovske večeri.
G. D.