U jugoslovenskom rok bukvaru pod slovom “A” će se pojaviti bend Atomsko sklonište. Kroz čitav rok put Atomci su uvijek bili nekako tu, obavezna lektira.
Uvijek sam volio “Atomsku trilogiju” slušanu na ploči, a na drugom Lake festu, imao sam čast da upoznam legendu Bruna Langera, što je meni dodatno potvrdilo njihov status kultnog benda. Nedjelja, najmrzniji dan u nedjelji. Na vratima drug saopštava da je prodato preko stotinu karata za svirku, i da će mahom biti starijih rokera koji su valjda cijeli život sa Skloništem. U Nikšiću to automatski znači super provod.
Pošto je već postao trend da svirke počinju kasnije, Atomci dolaze oko jedanaest i po i počinju da sviraju. Prvo što se da primjetiti je vintage oprema i set bubnjeva bez rajd činele, što znači samo jedno – krljanje. Tako i bi. Energično koliko to mogu “starci” sa mora. Iskustvo i jačina sviranja na kojem bi im pozavidjeli i mnogo mlađi bendovi. Aranžmaski savršena svirka, tu imamo i bluza i roka tipa White snake, AC DC, ZZ Top, ubitačne gitarske solaže i ritam sekcija koja je jedna od jačih na ovim prostorima.
Od početka do kraja, a kraj se desilo poslije nekoliko bisova, publika je horski pjevala. Zaista neočekivana atmosfera. Bend je po dva puta svirao “Paklene vozače” i “Za ljubav treba imat dušu”, a uz mali žuti kišobran koji je visio sa ograde lokala publika je pjevala sve same hitove “Pomorac sam majko” koji je počeo u bluz fazonu, “Poslednji let Boinga 707”, “Djevojka sa brojem 8”, a divljanje je počelo na stihove “Nećemo valjda biti mi ta nesretna generacija…”.
Pub se tresao, a bend nikako nije mogao na napusti binu. To se desilo negdje oko dva sata, kada je konačno bila iscrpljena i publika i bend. Nadam se da će se Atomsko sklonište makar još jednom vratiti i otprašiti ovakav koncert.
ĐorđepunX