Golliwog je slovenački melodic punk bend. Postoje od 1997 godine i imaju 5 izdatih albuma. Svirali su sa najpoznatijim bendovima svog žanra. Okosnica su slovenačke scene a napravili su izlete u svijet, izdavajući albume u Indoneziji, Japanu… U ime benda popričali smo sa Matejem.
Kad i kako ste nastali kao bend i šta predstavlja Golliwog?
Sve je počelo 1997, a ime Golliwog odabrali smo 1998. Kao što neki od vas možda znaju, ime Golliwog ima prilično “kontroverznu” istoriju i koristi se i kao rasistički slur u nekim zemljama (posebno u Velikoj Britaniji). Originalni Golliwog bio je dečiji lik koji je kreirala Florence Kate Upton krajem 19. veka. Bio je popularan tokom prve polovine dvadesetog veka, a poznat i tokom cele druge polovine. Golliwog je počeo kao igračka za decu, ali sve se promenilo i sada Golliwog je tabu tema. Tužna stvar je to, što je, za razliku od toliko modernih likova, Golliwog nenasilan, uvijek pozitivan i vesel. Prvobitni koncept Golliwoga nije imao nameru da ponižuje bilo koga, ali neki ljudi su odlučni, da vide Golliwoga kao nešto što nikad nije bio. Ovaj lik nikada nije bio problem – problem je beskonačna ljudska glupost! A to je i poruka iza kontroverznog imena ovog benda. Ono predstavlja jednakost i slobodu za sve. Nakon skoro 20 godina, mislimo, da ovo ipak nije bio najbolji izbor za ime benda. Mi u stvari volimo kontroverzu i provokaciju, a ne volimo cenzuru, ali ovo je drugačije… Ne želimo biti pogrešno shvaćeni, ne kada su u pitanju takva pitanja. Mi smo 100% protiv bilo kakvog ugnjetavanja. U tim burnim vremenima (sa takvim idiocijama kao što je rasizam i nacizam i dalje prisutnima) jednostavno ne možemo priuštiti da se naša poruka pogrešno shvati ili pogrešno protumači. Ne možemo biti povezani sa ovim glupostima na bilo koji način. Naša poruka mora biti jasna. Kod nas nikad nismo dobili nikakve negativne reakcije, jer ljudi ovde čak ni ne znaju šta Golliwog znači, ali nakon nekoliko godina kada je naša muzika dosegla ljude iz drugih zemalja (gde je ovo tabu), počeli smo primati negativne komentare. Ljudi neće nositi naše majice jer se plaše šta bi neko mogao misliti. Neki izdavači su nas takođe odbili zbog našeg imena… Naši prijatelji iz Velike Britanije su skeptični da nas bukiraju, jer bi naše ime na plakatu izazvalo više negativnih reakcija, nego pozitivnih (što je sada razumljivo). Sve to je potpuno opravdano – imaju sve razloge da se osjećaju ovako – u pravu su. A i mi stvarno ne želimo da se objašnjavamo iznova i iznova, tako da smo u trenutku kada ozbiljno razmišljamo o promeni imena našeg benda za novi album. Pripremamo novi album za 2018. i mislim da će biti objavljen pod novim imenom. Album će imati jake poruke i želimo da budu jasne. Bez smetnji, bez sumnje. Ne želimo biti pogrešno shvaćeni, i stvarno ne želimo, da se na bilo koji način povezujemo sa rasizmom.
Piše da je vaš slogan “Anti-Everything Corporate”.
Pa nije to baš naš slogan. Slogan mi se čuje pomalo čudno, kao nešto što bi imao neki sportski tim, a ne punk rock bend. Ali da, imali smo jedan T-Shirt dizajn sa tim “sloganom” na leđima i to je to. kKorporacije su glava ovog sjebanog egoističkog sistema, ali sve je na nama i na našim odlukama.
Imate 3 albuma. Meni je zanimljiv naziv „Gandhi Fans Against Gun Defence”.
Zapravo imamo 5 albuma, ali samo posljednja dva urađena u proper studiju, ostali su demo snimci. Gandhi Fans je treći demo a igra rječima ‘Gandhi Fans Against Gun Defence’ je stvorena čistom slučajnošću. Na ovom albumu ima jedna pjesma u kojoj ima rječi “I’m against all gun defence” i kada sam je predstavio Saši, ona je razumjela “Gandhi Fans” i pitala me zašto pjevamo “I’m against all gandhi fans”? Tako je nastao prilično dobar naslov za album, a to je i jedina dobra stvar na tom albumu.
Reci mi neke bendove sa kojima ste dijelili binu, a koje lično volite.
Neki od bendova sa kojima smo imali čast dijeliti binu su Propagandhi, NOFX, SNFU, Anti-Flag, Adolescents, Descendents, Casualties, Sick Of It All, Snuff… jer to su bendovi koje i najviše volimo. Pogotovo Propagandhi i NOFX. Imali smo sreću (to znači frendove sa scene, koji vole zadovoljiti naše želje, i mi smo im stvarno zahvalni za to). Pored navedenih bendova ima još puno muzike koju volimo. Istaknuo bih još Napalm Death, Good Riddance, Consumed, Tragedy, Pulley, Frenzal Rhomb, Boney M… takođe early Metallica, Sepultura, Slayer, Iron Maiden, Alice Cooper, Pestilence… (govorim za sebe, svaki član benda ima svoj ukus za muziku) a naravno puno volimo i manje bendove sa scene kao što su Kennybal Smith, In-Sane, Harry, The Mor(R)ons, Start At Zero, Pankeroschi, Sintetika, NčOdNč, Backstage, Real Life Version, Low Value, Kreshesh Nepitash, Mental Stike, Straightline, Adrenalized, Đornata, Aktivna Propaganda, Final Approach, Almeida, Darko i mnogi mnogi drugi.
Šta mislite o pank sceni Slovenije?
Slovenija je mala i naša scena je malena, ali je jaka i povezana. Svi smo kao jedna punkrock familija. Meni je punkrock scena kod nas vrlo simpatična. Svi se znamo, svi smo frendovi, imamo puno odličnih bendova, a i puno ljudi koji su veoma zauzeti i posvećeni da održe scenu na nivou. Pogotovo je scena doživjela renesansu sa početkom Punk Rock Holiday festivala i zaista je velika privilegija da imamo baš kod nas tako fenomenalan punkrock festival. To je ono što je stavilo Sloveniju na punkrock mapu ne samo Europe, nego i svjeta i svaka čast organizatorima za hrabrost uraditi nešto takvo kod nas. Jedna primedba na scenu kod nas je premala podrška lokalnim bendovima, ali i to je razumljivo. Ljudi ne mogu progutati toliko koncerata i onda odaberu samo najomiljenije. Još jedna zabrinjavajuća stvar je to, što već godnama ne primetim baš puno novih klinaca na sceni, ali mislim da to (još) nije problem… Dok ima nas starih scena neće umrjeti.
Kako je došlo do toga da izdajete za japanski „In-N-Out Records”?
Za More Than Meets D.I.Y. dobili smo puno pozitivnih recenzija i za pola godine nakon izdanja kod nas, javili su nam se ljudi iz In-N-Out Records. Mi smo bili naravno oduševljeni i odmah smo se dogovorili za japansko izdanje. Kažu da se je album tamo vrlo dobro prodavao (sada je već godinama sold out), ali mi nismo dobili baš puno od toga (osim toga, da je naša muzika dostigla do puno više ljudi što je odlično).
A otkud izdanje za indonežanski „Easy Records”?
Isto kao sa In-N-Out, ubrzo nakon izdavanja More Than Meets D.I.Y. kontaktirali su nas i ljudi iz Indonezije i pitali ako bi željeli učestvovati u izdanju punkrock kompilacije sa bendovima širom svjeta. Ništa posebno, ali super za promociju malog benda poput nas. Ljudi su voljeli vajb i melodije More Than Meets D.I.Y. albuma. Plague Alegiance ne baš toliko, iako ja još uvjek mislim da je bolji i zreliji, a u isto vrjeme i mračniji.
Odakle obrada „Kokomo” od Beach boys-a?
Pa ne znam… ne sječam se dobro… znam da mi je bila pjesma draga kao klincu. Leto, sunce, more, mir uma, bez brige… Nekako je rezoniralo u tom vremenu. Sada ne bih odabrao baš nju.
Šta kao bend pokušavate da zastupate i koliko mislite da treba borbe da bi se to ostvarilo.
Ne znam šta zastupamo kao bend. Mi smo četiri različite persone. Ali kao pisac tekstova i idejni vođa benda pokušavam da zastupam pravdu u najširem značenju reči. Pravdu za sve. Pravičan sistem bez eksploatacije nevinih i nemoćnih. Da, to je u današnjem svijetu konzumerizma, materijalizma i blagovnog fetišiziranja gdje nas bombarduju sa aparatima za pranje uma sa svih strani vrlo teško, ali ne bih trebalo biti. I sam imam puno failova. Za to treba puno borbe, ali to ne treba biti borba na ulicama. To je borba u nama. U svakom pojedincu. Da se u svakom trenutku našeg života trudimo živjeti pošteno prema svima. Zvuči kao utopija… a možda i jeste. Ali ako ni ne pokušavamo, sve će ići samo još više nizbrdo i mislim da nam nije preostalo više puno vremena da dostignemo tačku bez povratka. A to znači masovno izumiranje. Ne znam, možda je i tako najbolje. Možda bi najbolje bilo pustiti zemlji da se očisti prljavštine i golazni i regeneriše. Mogao bih se ponovo raspisati, ali ovog puta neću.
razgovarao: ĐorđepunX