Pored poznatih fizičkih konstanti univerzuma i Cannibal Corpse mogu slobodno da se uvrste kao nova kategorija. Brzina svjetlosti, kvantna provodljivost i Cannibal Corpse 😊 Neviđena muzička brutalnost – check. Zadržavanje kursa bez obzira na sve trendove – check. Preko trideset godina u službi – veliki check!
Malo je bendova koji uspijevaju da opstanu na sceni, pogotovo na death metal sceni koja jeste vrlo razgranata i bogata, ali debelo pati od imaginacije i malo muzičke fragmentacije. CC već više od trideset godina uspjevaju, nekada više, nekada manje da iznenade. I sa ovim novim uspjevaju da naprave korak naprijed mada to nije džinovski korak. Najveće iznenađenje na ovom novom albumu je novi član, ni manje ni više zubati nego Eric Rutan, dugogodišnji heroj ekstremne metal scene (Morbid Angel, Hate Eternal), koji potpisuje tri pjesme i produkciju u njegovom Mana Recording Studios. Kao što i sami članovi priznaju, Eric je bendu doprinijeo ne samo sa tri kompletne pjesme, nego je unaprijedio i već onako zahtjevan svirački nivo u bendu „His (Eric Rutan) song writing style often features technically challenging drumming, probably owing to his years of experience in high speed death metal.”
Muzički, CC ne skreću niti malo sa kursa čvrsto se držeći svoje horor priče i naziv albuma „Violence Unimaginable“ je apsolutno pogođen. Već od prvih tonova prve pjesme je jasno da nema šale i da je ovo zanimljiv album. Možda ne čudo neviđeno (pa svakako nije čudo neviđeno) ali zanimljiv svakako jeste. Ljudi već više od trideset godina stvaraju muziku, održali su nevjerovatan broj koncerata po cijelom svijetu i da i dalje istom silinom rade je vrlo indikativno koliki su profesionalci.
Da ovaj album ne bi zvučao možda potpuno isto kao neki prethodni, potrudio se Eric Rutana. Pored standardnih zastrašujućih CC rifova čuje se i njegova uvrnuta gitara kao na pjesmi „Ritual Annihilation“ i to je onaj impuls koji izdvaja album i bendu daje novi polet. Tu u priču se uključuje i omot koji je opet radio Vincent Locke i koji će naravno biti cenzurisan jer je vrlo eksplicitne prirode. Članovi se brane činjenicom da je to sve fantazija, horor priče predstavljene u muzici, slikama i videu i koliko god imali pravo, i oponenti, oni koji ih kritikuju i cenzurišu, takođe imaju razboritih činjenica (preseravanja poput nekadašnjeg PMRC su druga priča). Mišljenja sam da bi trebalo staviti neku granicu između fantazije i pretjerivanja, ali to je priča bez kraja i bolje da ne ulazim u taj lavirint.
Malo sam čitao recenzije poznatijih kolega i većinom pišu hvalospjeve, ali način na koji pišu je djetinjast i prepun superlativa. Jedan od štovanijih recenzenata je bukvalno za svaku četvrtu ili petu riječ koristio superlativ(!?). Čitam pa se pitam jeli to recenzija za CC album ili neki fensi restoran? Ljudi stvarno mogu biti smiješni. Dobro, da se vratim na bitno i da rezimiram. Novi Cannibal Corpse je beskompromisan kao i uvjek, ima po koje iznenađenje, i nakon više od trideset godina mogu da ispostave nepatvorenu muzičku brutalnost a da ne zvuče prežvakano. „Violence Unimagined“ baš ne može da parira prethodnom „Red Before Black“ ali ispostavlja dovoljno materijala da zainteresuje publiku.
Nikola Franquelli