PIPPO CORVINO: Muzika treba da te isprovocira i učini makar malo boljim čovjekom

Ovih dana je nemoguće izbjeći pitanja u vezi sa korona virusom. Živite i radite u Austriji. Kakva je situacija u toj zemlji sada kada većina Evrope polako izlazi iz karantina?
Popustio je stisak mjera koje su bile na snazi do prije nedelju dana i na prvi pogled izgleda kao da se situacija jednim sporim tempom vraća u normalu. Puno stvari je sada moguće raditi uz upotrebu zaštitne opreme. Međutim, za umjetnike je trenutno stanje daleko od normale. Povratak koncertnim aktivnostima još uvijek nije na vidiku, što znači da je problem samostalnih umjetnika bez posla i dalje tu.

Vidimo kroz brojne reakcije umjetnika regiona da ovdašnje zemlje nijesu uspjele da naprave kvalitetan okvir za podršku samostalnim umjetnicima. Kakvo je stanje u Austriji po tom pitanju?
Daleko od idealnog, ali mogu reći da je podnošljivo. U svakom slučaju je bolje kad vidim u kakvom sosu su samostalni umjetnici u Jugi. U Austriji postoji budžet za pomoć najugroženijima, ali proces apliciranja za pomoć, vijećanje nadležnih i konačna isplata eventualne pomoći je proces koji traje jer je veliki broj ljudi bez primanja. Nisu ni samostalni umjetnici jedini dekintirani. Postoji i inicijativa da se snimaju koncerti u kućnim studijima ili emitiju uživo na YouTube-u ili društvenim mrežama. Upravo radim na jednom takvom projektu Austrijskog kulturnog foruma u Rimu koji finansira takve koncerte umjetnika sa austrijske scene.

Veoma ste aktivni. Jedan kolega Vas je okarakterisao kao „jednog od globalno najuspješnijih crnogorskih muzičara“. Imate li komentar zašto nema znatno više prepoznatih imena domaće muzike u svijetu?
Da bi neko bio priznat i da bi svijet čuo za tog nekog, taj mora prvo otići u svijet i tamo negdje početi ponovo sa nule. Ukoliko pod domaćom muzikom mislite samo na Crnu Goru, onda mislim da se jako malo umjetnika odatle uopšte odluči za takav korak. Zašto je to tako… vjerovatno veliku ulogu igra to što ljudi teško napuštaju svoju „comfort zone” u koju se brzo i duboko upada u maloj zemlji kao što je Crna Gora u kojoj ne postoji jaka i velika konkurencija. Nema puno ljudi sa karijerom u inostranstvu koji dolaze sa crnogorskog podneblja, ali ja to ne vidim kao nekakav problem jer je Crna Gora jako mala zemlja pa mislim da nije realno ni očekivati da ima armiju svjetski priznatih muzičara.

Na bandcamp profilu i Vašoj veb prezentaciji postoji dosta izdanja. Možete li ovdje napraviti presjek Vaše diskografije? Šta Vam je najdraže iz tog opusa?
Uh… teško pitanje. Rijetko slušam svoje završene radove. Uglavnom stavim tačku na to kad master ode na štampanje, ali pokušaću nešto izdvojiti. Kad pogledam unatrag, mislim da se moji radovi mogu podijeliti u dvije grupe: samostalni studijski projekti i saradnje. Ako krenem baš od početka, moram reći da na neke moje prve radove iz 2007, 2008… zbilja gledam kao na „rane jade”. Mislim da moj ozbiljan rad kreće negdje od albuma „Growing Wings” iz 2013. godine, koji je prvi objavljeni rad nakon mog odlaska u Austriju i početka saradnji sa muzičarima sa raznih strana. Nakon tog albuma desila su se još dva samostalna studijska projekta: „The Parting of the Ways” iz 2015. i „Another World” iz 2018. Obilježili su različite periode mog života i ako bih bio prisiljen da izdvojim jedan, onda bi to vjerovatno bio posljednji jer mislim da je daleko zreliji od prva dva. Projekata na kojima sam sarađivao sa drugim muzičarima i autorima ima puno više nego samostalnih radova. Svaki je zbilja posebna priča za sebe i eto… izdvojio bih možda „How Far Is the Moon” sa triom iz 2016. i „Getting Out of the Envelopes” sa Ángelom Tröndle iz 2017.

Predstavili ste novi singl The Future (or the Now). Da li je ovo početak dugosvirajućeg materijala ili nešto drugo?
Nisam još uvijek siguran ali mislim da je ovo samo single. Ja sam jako rijetko objavljivao obrade i aranžmane tuđih kompozicija. „The Future (or the Now)” je zapravo pjesma sastava Exit Universe koji čine kolege Susana Sawoff i Raphael Meinhart čiji rad cijenim. Negdje 2018. godine sam se zadesio na istom festivalu gdje su i oni svirali. Poslušao sam tada njihov cijeli koncert i ta pjesma mi se danima nakon toga vrtjela u glavi, pa sam kasnije te godine snimio ovu instrumentalnu verziju koja je tako stajala u arhivi sama, pa sam ju odlučio sada objaviti kao single.

Kakvo je Vaše mišljenje povodom albuma kao formata? Da li su izgubili bitku sa kraćim formatima koji lakše padaju slabo koncentrisnoj publici, brzom načinu života, novim načinima konzumiranja muzike…
Zastrašujuće je koliko se skratila pažnja većine ljudi i na čemu i kako se danas uglavnom konzumira muzika. Za par godina će se forma popularne pjesme svesti na kratku strofu i jedan refren. Poznajem mnoge muzičare i producente koji ne vjeruju više u albume i fizička izdanja već su se okrenuli samo singlovima i digitalnim izdanjima. Ne slažem se sa njima jer kada pomislim na izvođenja muzike uživo pred publikom, bilo na velikoj sceni, u klubu, na cesti… kada vam priđu ljudi sa pozitivnim utiskom, oni žele nešto opipljivo kupiti i ponijeti doma. Neće vam tražiti da im na papir napišete link za download.
Opet, ovisi i o kojoj muzici je riječ. Mislim da je to okretanje samo singlovima i kraćim numerama više vezano za neke komercijalnije žanrove. Ja se time uglavnom ne bavim i ne pratim trendove tako da je za mene singl samo izdanje jedne kompozicije koja jednostavno nije dio nijednog albuma. Svjestan sam da je muzika koju pišem za odabranu publiku, a ti ljudi sigurno nemaju problem poslušati album od početka do kraja.

Gdje je muzika u današnjem svijetu i kakva je, a kakva bi trebala biti njena uloga?
Ako bih generalizovao, onda vjerovatno nikada nije bilo gore vrijeme za muziku. Vlada vrijeme reprodukcije i štancanja i konzumiranja muzike na mobilnim telefonima. Mene jeza prođe od toga.
Kakva bi muzici trebala biti uloga? Kao i bilo koja umjetnost, treba da te isprovocira, pomjeri sa mjesta i učini makar malo boljim čovjekom.

Neizostavni dio cijele ove priče je školstvo. Šta bi se iz Vašeg iskustva sa inostranim školskim sistemima moglo uspješno prenijeti na naš? Šta biste Vi promijenili?
Teško bih mogao odgovoriti na to pitanje, jer je već deset godina prošlo od kako ne boravim aktivno u Crnoj Gori pa i nisam puno u toku šta se događa i šta se tačno sve promijenilo od vremena kada sam ja bio u školi ili na akademiji, pa ću dati ugrubo neki stav po pitanju muzičkih škola.
Generalno, mislim da nastavničko osoblje, koje radi sa mladima koji su na putu da postanu ozbiljni muzičari, treba da budu, makar većim dijelom, muzičari u pravom smislu te riječi. Na primjer, kada je riječ o predavačima glavnih predmeta, dakle, muzičkih instrumenata, mislim da to trebaju biti zvjerke sa golemim iskustvom na bini. Dakle, ljudi sa sviračkim iskustvom, a ne samo iskustvom rada u prosvjetnim ustanovama. U suprotnom se stvari svode mnogo više na teoriju i priču.
Znam da se mnogi neće složiti sa mnom, ali mislim i da treba pooštriti kriterij na prijemnim ispitima za muzičke škole. To nisu ustanove za one koji rado pjevaju ili sviruckaju već to trebaju ostati institucije za one nadarene. Za studenta koji želi da napreduje izuzetno je važno da se nalazi u adekvatnom okruženju, a to znači da su kolege likovi sa sličnim apetitima i ciljevima uz koje će biti primoran da grize i grabi naprijed.

DL