Moram reći – kada skandinavci misle da su ameri – eto. Zvuk, imidž, spotovi, pa čak i naglasak te fraze koje koristi pjevač Shady Blue, taman kao da su neki bajkeri iz Texasa. Mada, jedno im se mora priznati, ribe po spotovima … au, oči poispadaše. Ovaj posljednji album je na istom nivou kao i prethodni, možda malo visočiji, bolji ipak. I dalje je to visokooktanski hard rock/heavy metal visoke kategorije sa dovoljno pjesama da im obezbjedi i publiku i velike bine, ali se meni to sve nekako čini izlizano. Zvuči debelo i dobro, nije da ne zvuči, ali mi nedostaje one iskrene emocije iza pjesama. Dobro je to zamaskirano instrumentalnim egzibicijama, debelom produkcijom, ali ko ima uši, čuće o čemu govorim. Slušajući ove pjesme, stvara mi se osjećaj kao da slušam Gluecifer i Turbonegro ali na nekim bolesnim steroidima, prenapumpano – tako nekako. Sve moguće instrumentalne finte su iskoristili, i iako to zna i te kako dobro da zvuči, ima šmeka, ali mi smeta pretjerivanje. Da primire sa produkcijom, uvjeren sam da bi svi njihovi albumi zvučali mnogo bolje. A znate što mi se najviše sviđa od svega na albumu – to što bubnjar koristi tzv. Cow Bell da naglasi pojedine momente i prelaze. Pa to tako dobro zvuči, pogotovo nakon nekog razjarenog Šagratovog rifa. Eto, za kraj, oprečna osjećanja. Ima mnogo dobrih elemenata ali ima i pretjerivanja, a na kraju se sve svodi na lični ukus. Jednostavnost je uvjek bila ključ.
Nikola Franquelli