“Since man cannot live without miracles, he will provide himself with the miracles of his own making. He will believe in any kind of deity even though he may otherwise be a heretic, an atheist, and a rebel” –
Fyodor Dostoyevsky.
Prvi susret sa albumom je bio donekle razočaravajući. Nije mi ulazio u uši, pjesme nisu htjele da mi legnu, zvučale su šturo i suvo. Rotting Christ na posljednjim albumima favorizuju ritmiku nad melodijom. U tom smjeru su krenuli sa pojedinim pjesmama na prethodnim albumima da bi na ovom novom to bila muzička nit vodilja. Brzi i jednoličan bubanj praćen gitarama koje drže ritam i apsolutno su lišene melodije rezultirajući u pjesmama koje zvuče kao marševi, kao vojne koračnice, i to ultra brze koračnice. Priznajem, trebalo mi je vremena da svarim ovo. U početku mi je zvučalo šturo, prejednostavno, i nedostajale su mi Sakisove (Sakis Tolis, glavni muziko i tekstopisac benda) velike melodije po kojima je bend i bio prevashodno uvjek prepoznat. Tek poslije nekoliko dana preslušavanja albuma, i pošto su pale i posljednje barijere uma koji blebeće, napokon sam čuo ove pjesme kako treba. Sakis se vrlo uspješno poigrao sa ritmovima da bi istakao melodije, a melodija ima na pretek, samo ih treba čuti.
Svaka pjesma na „The Heretics“ je komponovana kao cjelina za sebe ali je album tematski i prožima se ta jedna nit, tema, o onome što ljudski rod smatra jeresom, iako objektivno nije tako. Sakis je bio inspirisan prije svega pojedinim maksimama Dostojevskog, Ničea, Miltona, Voltera i drugih, koje su uključene u album i čine tu nit koja povezuje sve. Prevashodno je religija (bilo koja), tj. njena kritika, u pitanju, ali se taj jeres odnosi na sve što je ljudska civilizacija stvorila tokom svog postojanja a bilo je kontra trenutnih tumačenja čovjeka i jednim momentom iz istorije civilizacije (možda i najznačajniji za zapadno društvo) je predstavljen na omotu albuma.
Sakis je majstor drame. Uvjek bio i uvjek će biti. Već uvodna „In The Name of God“ postavlja visoke standarde i kreće kanonada koja će obilježavati ovaj album od početka do kraja. „Fire God and Fear“ započinje laganim uvodom da bi se pretvorila u vojni marš, a onda naglo stane, drama se samo naočigled smiri dok Sakis napravi pun okret i bend krene u ogromnu melodiju. Prvoklasno urađeno i bend muzikom i tekstom uspjevaju da predstave događaje i vizuelizuju priču bez imalo muke i sa mnog snage. Isti takav dramatični efekat imaju i „I Believe“, „Heaven and Hell and Fire“ dok najveće iznenađenje predstavlja „Sons of Hell“, bonus pjesma sa limitiranog izdanja albuma koja kao da je skunuta sa nekog od albuma sa kraja devedesetih godina i odlično završava ovaj jako dobar album.
Kao i prije, Sakis nastavlja sa upotrebom raznih jezika i tako i na ovom možete čuti, pored engleskog i Grčki, Ruski, pa i Arapski (u pjesmi „Voice of Universe“ na kojoj je pomoć pružio Ashmedi iz benda Melekesh). Na to dodajte vrlo upečatljiv omot koji je posebno za potrebe ovog albuma naručena umjetnička slika impozantne i šokantne jačine, i cjelokupan doživljaj albuma je više nego pozitivan.
“Those who can make you believe absurdities can make you commit atrocities” – Voltaire
Nikola Franquelli