Među bendovima koji su ostali ispod radara prošlogodišnjih izlistavanja, slučajno je zaglavio i zagrebački punk trio dno. Ne samo da se radi o jednom izdanju iz kog vrišti nesavladiva energija stadiona koji se urušava pod silinom opjevane frustracije, već se osjeća i zrelost svih muzičara ponaosob, a ono što punk muzici nije na prvom mjestu, a čega ima na albumu prvijencu koji potpisuju Daba, Nino i Oleg (osjećala sam da bi svako istraživanje na temu biografskih podataka malo ubilo umjetnički utisak koji se nakalemio u meni), dakle, ono što ovaj punk nudi je izuzetna liričnost nasuprot svedenosti klasičnog panka i eksperimentalnost u pogledu zvuka koja se najčešće čita na prelazima iz strofa u refren i obrnuto, i u žustrim završnicama.
Tematski se ne ide daleko, u fokusu su bolesti današnjeg društva, proizišle iz diktature, pogrešnih ponuda koje će završiti u pogrešnim pseudoizborima, nemoći onih koji se nisu predali jačem od sebe, koji su svoj zdrav razum sačuvali uprkos potrebi za zdravom egzistencijom. Bend dno. je tu opisao hrvatsku stvarnost, ali zvuči poznato i nama iz (skoro svih) komšiluka, tragično i tužno poznato. Lajtmotivsko dno je imenovano u dvijema pjesmama, „Dno means dno“ i „Ovo je dno“, u posljednjoj „Padanje“ postaje hronotop za sebe, ali mu se obličje ‘krevelji’ (a ovo bi trebalo da je i provokacija i ‘gadnost’ u isto vrijeme) iz svih, bilo socijalnih, bilo ljubavnih (ima i takvih) ne ispovjesti, već napada nezadržive lirske ljutnje. Posebnost tog poetskog sloja je osvježavajuća, funkcioniše kroz pjevljive metafore, svaki put senzibilitet pjesnika laktovima izbije sirovog buntovnika iz prvog plana. Posebno su jake poente koje se ne nalaze nužno na kraju, već se slože unutar strofa (težina jednog „Pritisnuti tradicijom i nacijom“ koje će ostati upečatljivo upravo kao odsustvo zdravih razloga za sve što će album do kraja obuhvatiti, bukvalno se nalazi na pragu, na prološkoj granici ovog izdanja), ili po sred refrena („Bojiš se Boga, a od Boga napušten“ u pjesmi „Pičkin dim“).
Ako uklopimo i zvučni sloj na kom se vokalno i instrumentalno povezuju identičnom silinom, dominantnom agresijom na svim nivoima reakcije koja postaje akcija za sebe, pred nama (ili još bolje: u nama) je jedno konceptualno besprijekorno izdanje, pažljivo poređane slike ne propadanja, već propadnutosti.
Na albumu posebno mjesto ima pjesma „Ti si ta“, ljubavna pjesma koju nije pojela melodičnost, nije se ugasila u fiziološkom rastvoru potrebe za podrškom s bilo koje strane, osim one kojoj je upućena. To kako se mrak pretvara u prostor slobode, to kako agresija samu sebe opravdava iznutra (upravo ljubavlju), a spolja je osuda, to kako je ista ta agresija dosljedna do kraja i u ritmu i u interpretaciji, bukvalno do stišane, ali ne tihe, prijetnje, slika je jedne posebne zavisnosti od drugog koja se pretvara u teško izlječivu bolest. Ukoliko se ova pjesma shvati na pogrešan način, može i sama na sebe navući osudu.
Posebna svježina nečega što počiva na temeljima klasičnog (a ovdje opet mislim na punk u širem smislu) se rijetko ovako dobro sklopi, i rijetko legne ‘na prvu’, što bi prost narod rekao. A kad smo kod tih jednostavnosti, čuti jednu ovakvu (a nadam se i bolju od ove) svirku uživo bi oslobodilo jednaku dozu zadovoljstva s obje strane pozornice.
Dragana Erjavšek