Greg Benik je muzičar, filmadžija, govornik, humanitarni aktivista, producent. Povod za intervju je bio njegov rad u kultnom straight edge bendu Trial koji je postojao u nekoliko reinkarnacija. Trenutno je pjevač u bendu Bystander, a dotakli smo se i njegovih drugih poslova. Filmu o bendu Bane, filmu Flight from death za koji je dobio mnoge nagrade, govorništvu u Rusiji i planovima za nove albume i projekte…
Uglavnom sam htio da te pitam za bend Trial, ali si aktivan na mnogim poljima aktivizma i javnog pojavljivanja. Znam puno ljudi i dalje koji su tvrdokorni fanovi benda. Reci mi za početak zašto se Trial raspao?
Hvala ti puno. I ja volim Trial! Razišli smo se 2000 godine jer se nismo usaglasili u kojem pravcu bi trebao bend da ide, ali smo počeli ponovo da sviramo s vremena na vrijeme od 2005 godine i zaista je zabavno. I ja sam i dalje tvrdokorni fan benda! Mislim da je “Are these our lives?” odlična ploča i ja sam i dalje veoma srećan oko toga. Nismo svirali poslije naše poslednje euro turneje sve do skoro kada smo u Los Anđelesu za koncert New age recordsa koji je slavio 30 godina postojanja. To je bio sjajan dan. Ilo je puno mošinga.
Sijetl je poznat kao grandž grad. Međutim, vi ste osnovali straight edge bend. Reci mi nešto više o tvojim ranijim godinama i kako si zavolio muziku? U trenutku kada je grandž povezivan sa drogom i alkoholom.
Zainteresovao sam se vrlo rano za muziku i želio sam da postanem rock star. Želio sam da postanem član benda Ratt ili Motley Crue ali sam bio vrlo mlad. Kako grozno razmišljanje. Krivim roitelje zbog toga. Da su me rodili deset godina ranije bio bih u pravim godinama da budem u tim bendovima. Umjesto toga otišli su na odmor i uživali su godinama, i ja sam tako izgubio svoju šansu. Bio sam premlad za metal koji je bio u začetku. Čujete li me tata i mama?!? Uništili ste moje metal godine! Grandž je bio glupav i kratkog daha. Nikada nisam bio za to. Shvatio sam zašto je nastao. Bio je odgovor na glam metal. Hair metal je bio prvi, pa je zatim stigao glam. Glam se fokusirao na izgled. Hair metal i heavy su se više fokusirali na to da budeš kul. Mislim da su ljudi postali siti glam metala jer u svemu tome bilo samo važno kako izgledaš, pa su se pobunili i formirali muzički stil koji nije bio vezan za izgled. Ali nažalost sav taj odgovor bio je da se napišu neke od najneinspirativnijih pjesama u muzičkoj istoriji.
Puno bendova poput Trial, Champion, Have heart se raspalo. Šta danas misliš o straight edge pokretu?
Uvijek ću voljeti straight edge, prosto jer mislim da ljudi koji su uključeni u pokret nisu samo pijani čudaci. Veoma sam sretan što radim sa novim bendom Bystander, koji je fokusiran na youth crew muziku sa tekstovima koji su promišljeni i provokativni. Mislim da je to budućnost straight edge-a. Da smo srećni našom trezvenošću ali u isto vrijeme da razmislimo šta možemo u stvari uraditi sa tom trezvenošću sada kada je imamo. Biti straight edge je početna tačka, ne završna. To je početak gdje se radi na sebi, u svojoj zajednici, porodici, i tu takva scena počinje, ne gdje se ona završava.
Još jedna stvar koju radiš jeste javno govorništvo, besjede ili retorika. Prošao si sa tim svijet. Kako si došao na ideju da to radiš i šta je tvoj primarni cilj?
Besjedništvo je moja iskrena ljubav. Počeo sam to kao veoma mlad, i na hardcore koncertima kada sam imao 20 godina ili malo više. To nisam radio sve do prije 5 godina kada sam počeo da pričam na hardcore i punk koncertima i kada sam bio na trunejama aktivno kada god sam mogao. Do sada sam uradio 25 prezentacija u raznim državama i želio bi da nastavim dalje. Nevjerovatno je povezivati se sa publikom samo sa mojim idejama i riječima. I manje je bučno nego svirati sa bendom što je dodatni plus. Volim da pjevam sa bendovima, ali je odlično imati alternativu. Moj cilj je da dijelim ideje kroz priču i riječi da bi isnpirisao ljude, a ponekad i da ih zasmijem ako je to dio priče. To je moje kanalisanje emocija i uvijek je značajno za mene. Pričam o socijalim problemima, problemima na sceni, politici, i lične priče. Neke od tih prezentacija ovog ljeta su bile totalno lude koje sam radio na evropskim festivalima. Radujem se da ih radim ponovo 2019 godine.
Uradio si fenomenalan dokumenatarac “Flight from death”. U filmu istražuješ ljudski strah od smrti. Reci mi više o cijeloj ideji za film.
Flight from death je o kulturološkom antropologisti Ernest Bekeru. On je pisao o strahu od smrti na dubokim filozofskom nivou, i kako taj strah utiče na naše ponašanje. Beker je sugerisao da nas motivišu stvari kao što su ideje i projekti koji nas čine u stvari da pomislimo kako smo pobijedili smrt .To nije svjesni izbor. To je duboko u našoj psihi i čini od nas da se povezujemo sa raznim socijalnim idejama koje će nadmašiti našu individualnost i tako nam dati iluziju da smo dio nečeg konstantnog i trajnog umjesto trenutnog kao što su naša tijela. Beker je ukazao na to da mi naša društva gradimo na način kako bi nadmašili sopstvenu smrt. Na kraju naše zgrade su napravljene od čvrstih materijala koje će nas nadživjeti. Ako smo uvjereni da smo dio značajne kulture sa značajnim vrijednostima, to nas čini trajnima takođe. Ove stvari postaju metafora preživljavanja i trajnosti i one nas čine boljima kada je u pitanju naš život koji je krhak. Zgrade su samo primjer. Problem je u tome što ćemo se uvijek sukobljavati sa drugim kulturama i različitim ljudima koji ne dijele naša uvjerenja o tome kako se mi osjećamo psihološki kada je naša smrt u pitanju. Tu se stvaraju konflikti. Pogledajte film na sajtu www.flightfromdeath.com za više informacija. Takođe trenutno radim na pisanju zvanične biografije Ernest Bekera. Trebalo bi da bude gotova do 2020 godine.
Uradio si dosta dokumentaraca socijalne tematike. Radiš i dokumentarac o bendu Bane zar ne?
Da, tako je. Film je sjajna stvar da dopreš do ljudi sa idejama. Bio sam u filmu kao glumac prošle godine. To je bizarni futuristički projekat koji se zove “7 Splinters in Time” i trenutno je dostupan online. Dokumentarac o Bane-u polako dobija svoj oblik. Zove se “Holding These Moments” i trenutno je u fazi produkcije. Radim takođe na dokumentarcu koji je mnogo zanimljiv i koji je skoro gotov a zove se “On The Wild Side” koji pokriva priču o anti lovačkom pokretu svuda u svijetu. Baca svijetlo na razne primjere lova i pokušaje da se to zabrani. O tome da se širi svijest o tome da lov treba zabraniti, da se to prekine direktnom akcijom. Možete više saznati o filmu na www.onthewildsideinitiative.com. A o Bane dokumentarcu na instagramu @holding_these_moments.
Kroz dekade, muzika i njeni žanrovi i podžanrovi kreirali su mišljenja i vjerovanja. Punk je podržavao anarhizam, nihilizam, socijalizam u čudnim slučajevima nacizam. Hardcor jedinstvo, straight edge trezvenost, slobodu za životinje, vaganstvo. Metal antireligiju. Dakle svaka muzika je dala nešto da se u to vjeruje. Šta misliš o trenutnoj muzici i njenim socijalnim reakcijama?
Pošto sam pankroker u duši ne bih rekao da je punk dao svijetu nacizam. Nisam vidio nijedan primjer toga. Mislim da je u većoj mjeri nacional socijalizam povezan sa metalom kroz black metal scenu nego kroz punk rok. Kako bilo, mi smo u totalno ludoj političkoj klimi. Svijet je otišao desno sa mnogih aspekata, i populizam je došao kao velika nova stvar, i kao najlakša stvar za sticanje moći. To stvara situaciju gdje su muzika i umjetnost ključne. Moram se odmaći po svaku cijenu od populizma koji se propagira i onoga što donosi sa sobom. Podsjetnici u muzici i umjetnosti da postoji alternativa od koje se oni boje su najvažniji. I mnogo važnije tada naša politika i umjetnost postaje ne samo ono što mi ne volimo, već ono što volimo. Naša umjetnost i muzika se fokusira na kolektivnim idejama, saosjećanju, političkoj energiji, motivacionim fokusima, i tako dalje. Postoji ogroman potencijal umjetnosti i muzike da inspirišu i usprave ljude i zajednice, bilo da je to punk rock, hip hop ili klasična muzika. Bez obzira na formu, publika čeka da bude inspirisana.
Da li misliš da ljudi mogu da mjenjaju svijet kada se udruže, kao recimo antiglobalistički pokret i slični?
Mislim da uvijek postoji potencijal ali da zavisi od taktike. Mislim da je taktika koju trebamo danas ta da protivuriječi “lažnim vijestima” i sličnoj propagandi desničarskih režima, i da potisnemo populizam koji te režime dovodi na vlast. Te taktike su mnogo drugačije sada. Sjećam se kada smo mislili da je Barak Obama represivan. Ili Bil Klinton. Ili Džordž Buše senior. Ludo je kada sad razmislim o tome, jer su svi oni laki amateri represije upoređujući sa Donaldom Trampom u Americi. Tako da je moj odgovor DA. Ali moramo jačati zajednice i raditi lokalno. Ali moramo poraditi na glasanju i tome da ustanovimo alternativne kandidate od onih koje gura snažni sistem. Anarhisti mrze te ideje. Ali dok mi protestujemo i anti globalizujemo desničari konstantno glasaju. Trebamo i anarhiste i radikalne ideje i mainstream da glasaju. U isto vrijeme mislim da lokalne organizacije treba kritikovati u danima i godinama koje dolaze. Populistički desničarski kandidati crpe vlast od lokalnih organizacija fokusirajući se na nacionalnim idealima. Treba da budemo pametni da podržimo zajednice, porodice i prijatelje, i nove prijatelje koliko god možemo sa pravim stavovima.
Bio si u Rusiji kao govornik. Svijet živi u strahu od novog Hladnog rata. Šta misliš o tome?
Tačno uradio sam 21 predstavu širom Rusije. To je bila prva takva turneja jednog govornika u Rusiji koliko ja znam. To je bilo iskustvo života. Otišao sam jer sam nekom obećao u Vladivostoku da ću ga posjetiti jednog dana, tako sam bukirao cijelu turneju da bi održao obećanje koje sam dao. Dužinom cijele zemlje sretao sam ljude koji su mi govorili da su odrastali u vremenu hladnoratovske propagande, kao što sam i ja. Mislili smo da su Rusi ti koji žele da nas ubiju. Rusi su mislili da smo mi tu da ubijemo njih. I svi svuda su došli do istog zaključka da je pravi rat bio između Predsjednika Amerike, Predsjenika Rusije i svih onih koji su profitirali od prodaje oružja i koji su inspirisali strah. Ljudi nikada nisu željeli rat. Tako da ako svijet ode dođavola zbog toga ko ima veću kitu Tramp ili Putin makar ćemo znati da smo prevareni, da to nije ničija greška zbog toga što smo izabrali ove psihopate.
Kao muzičar, filmadžija, slobodnomisleći čovjek, da li misliš da ljudi konstanto zanemaruju problem Afrike, i nekim azijskim zemljama koje žive u siromaštvu? Mogu li se odraditi neki punk rock, metal, hard core koncerti u Africi? Ili na kraju krajeva može li neki bend odraditi turneju tamo. Uvijek zaobilazimo ove zemlje u svim aspektima društvenog djelovanja.
Veoma je lako zaboraviti na probleme u drugim državama u bilo kojem dijelu svijeta. Ali ima ljudi kojima je stalo. Provjerite Hard core help (www.hardcore-help.org) i njihov rad svake godine na organizovanju muzičkih dešavanja u Africi. Oni su mnogo kul i rade sjajnu stvar. Tačno, postoji globalna protivteža, i lakoća, komfort od strane Zapadnih zemalja zbog represije i efekata kapitalizma i konzumerizma u manje razvijenim zemljama. Mislim da ono što možemo da uradimo, ne neka STVAR, ne odgovor, već nešto što će povezati te ljude u tim zemljama tako da oni nisu samo priče za vijesti ili statistika već novi umreženi individualci kao što smo mi. To se desilo meni sa Haitijem i One Hundred For Haiti (www.onehundredforhaiti.org).
Reci mi planove za budućnost.
Pisaću puno više, takođe nadam se knjizi o bendu Trial i albumu “Are these our lives” Radiću na novom Bystander EP-ju i takođe LP za between Earth& Sky. Volio bi da dođem kao govornik u Crnu Goru. Hajde da nešto sredimo, molim te. Ljudi uvijek mogu da me kontaktiraju na @gregbennick na Instagramu, facebook (https://www.facebook.com/gregbennick) ili na www.gregbennick.com
Greg, hvala ti puno za intervju.
HVALA TEBI!!! XXX
razgovarao: ĐorđepunX