Autogeni Trening je jedan od najznačajnijih Crnogorskih Rok bendova. Svi se oko toga slažemo. Svaki put kada se spomene ime benda, samo se čuju hvalospjevi i pohvale. Slažemo se i sa time, jel? Pa ima li neko da može da mi objasni zašto se bend i dalje ne tretira kako zaslužuje, od strane držve, od strane medija, ali i od strane same publike.
1. Državi je u interesu da joj se ime spominje u nekom dobrom kontekstu. Autogeni Trening su Crnogorski bend. Valjda ne trebam da objašnjavam značaj muzike i bendova kao ambasadori jedne države? Pobogu, Dinu Kapetanoviću osporavaju državljanstvo dok ga daju tajkunima! Dinu ne može, tajkunu može! Znam, znam da je hroničan nedostatak morala i bilo kojih vrlina sem kriminalnih među domaćim političarima, ali od kukanja nema ama baš ništa, nego delajte da se ime AUTOGENI TRENING čuje što više, i taj zadatak pada na vama, na nama.
2. U svim, ali baš svim medijima, se busaju da su okrenuti alternativi, da su okrenuti undergroundu da su ovako, da su onako naklonjeni mladoj publici i kritičnom umu. Koji su to mediji? Gdje se to Autogeni Trening pojavljuju ili čuju sem na par pisanih/online medija i par radio stanica koje se najviše slušaju po Podgorici, i to više onako usput. Sram vas sve bilo! Ovom bendu je potrebna sveobuhvatna podrška, ne busanje tamo nekih kvazi poznavaoca, DJ-ejeva ili nazovi novinara. Svaka čast pojedincima (znate koji ste) ali samo jedinstvo i glas svih će uroditi plodom – promjenama. Naučite više!
3. A i publika … jad i nevolja. Sve se nešto busaju, laprdaju … Gdje su majice? … u domaćoj izradi gospodo! Uzmeš marker i debelo na bijeloj majici napišeš AUTOGENI TRENING! To je sasvim dovoljno. Ili, auto lakom napišeš AUTOGENI TRENING! Ili na rancu drečavom bojom napišeš AUTOGENI TRENING! Napiši djevojci na kupaći AUTOGENI TRENING i ima pola Crne Gore i Srbije da govori o bendu! To je patriotizam! Zovite lokalne radio stanice i recite da želite da slušate AUTOGENI TRENING! Zovite lokalne TV stanice i tražite da gledate spotove AUTOGENOG TRENINGA! Dobili ste jedan i zadržaćete jedan dok ne počnete da mislite i delate, za dobro vas i benda.
Lijepo Dino Kapetanović kaže „… jer vreme je duhovnog potopa …“, a i pjesme su za takvo vrijeme. Jeza me prožima slušajući ove pjesme i prisjećajući se spota za pjesmu „Koliko ljudi još treba da umre“ i upečatljivog Dinovog pogleda u kome se miješaju gordost, ljubav, žal, bijes. Pjesme su životno iskustvo, siva svakodnevica pretočena u bolno iskrene pjesme. Bolno je slušati ovaj album. Bolno je slušati „Pesma za tvoj rođendan“, „Naplata“, „Nemoj da se daš“ … Bolno jer ove pjesme su odraz generacije uhvaćene između nakovnja i čekića, između života koji neumitno prolazi sa jedne strane i smrdljivih političara sa druge (svih usmjerenja koji samo misle na svoje dupe i koče, koče, koče sve progresivne ljude). Bolno je slušati ove pjesme jer je to naša realnost. Bolno ih je slušati jer znam da samo mali broj ljudi i razumije ove pjesme. Bolno je slušati ove pjesme jer me boli gledati ovu mladost koja propada. Bolno je slušati ove pjesme jer ove današnje generacije, jednom dobrom većinom, ne vide što se događa, niti ih interesuje, niti žele išta da promjene. Bolno je slušati Dinove riječi i glas pun gorčine. Bolno je sve to, ali kada boli, onda se tijelo i um bude, uče i bore, i tu leži ogromna snaga ovog albuma – može da bude mnogo loše, ali ne predaj se. Bolan je album „Spasi se sam“, najviše za bend, za Dina, za Bojana, za Veljka, ali je upravo zbog toga i velik album, mnogo značajniji nego što trenutno može da izgleda. „Spasi se sam“ je vrlo simboličan naziv, ali vam ga ne mogu objasniti. Morate shvatiti sami.
„… jedva čekam da se probudiš …“ opet Dino Kapetanović sa besmrtnim optimizmom kaže i daje nam još jednu lekciju u humilnosti.
Nikola Franquelli