Prvi, istoimeni singl, na mene i nije ostavio neki utisak i brzo sam preslušavanje ostavio za neku drugu priliku. Tek kada je album izašao u cjelosti, tek onda sam ozbiljnije počeo da preslušavam sve pjesme – i album me iznenadio. Očekivao sam nešto u rangu “Nostradameus”, ali nikako nisam očekivao da će novi album biti ovoliko energičan, pa i bučan. Iskreno, jako me podsjeća na Halfordovu solo karijeru. Pjesme imaju taj isti šmek, agresivnost i svaka pjesma ima svoj set zuba, kao neka velika bijeli morski pas. Pjesme su sve agresivne, većinom su brze i vrlo direktne, nešto što Judas Priest u posljednjoj dekadi baš i nisu radili i to je osvježilo ne samo bend.
“Firepower” je jedan vrlo dobar Judas Priest album, i bend nije pao u klopku samoplagiranja. Uspjeli su da urade jedan drugačiji album, koliko god je to moguće nakon svih ovih godina snimanja i album posjeduje nekoliko odličnih hitova koji će ravnopravno biti na sceni sa svim starijim pjesmama koje su označile heavy metal istoriju. Ta raznolikost je uslov za uspjeh svake veze, pa i ove između benda i slušalaca. Da se razumijemo, slušaoci neće napustiti bend ako bend izda lošiji album, ali bi svakako bili razočarani. sa “Firepower” je malo razočaranih. Jedino što malo bode je prosječna produkcija. Očekivao sam ipak malo jaču, masivniju produkciju. Međutim, kada čovjek realno sagleda situaciju i sve činjenice kao promjena u postavi, problemi sa zdravljem Glen Tiptona, prosječne godine svih u bendu – stvarno niko ne bi trebao da se nešto žali.
“Firepower” je pravi naziv za album, ali mi se nekako čini da će i biti posljednji sa svom tom žestinom koju je bend uvjek imao. Vrijeme će pokazati.
Nikola Franquelli