Fotograf Charles Daniels od kasnih 1960-ih fotografiše poznate rokere poput Roda Stewarta, Jimija Hendrixa, Petea Townshenda iz grupe The Who, Stevena Tylera iz Aerosmitha i druge. Međutim, desetine hiljada njegovih fotografija nikada nisu viđene – sjede u otprilike 3200 rola nerazvijenog filma u njegovoj kući u Bostonu.
Veliki dio Danielsovih radova snimljen je u poznatoj Boston Tea Party, koncertnoj dvorani u Bostonu, Massachusetts, koja je ugostila poznate bendove kao što su Grateful Dead, Chicago, Neil Young, Frank Zappa, Pink Floyd, Fleetwood Mac, The Allman Brothers Band, Joe Cocker, Led Zeppelin, The Who, Sly and the Family Stone i još mnogo njih.
“Čajanka je bila otvorena od 1967. do 1970. na dvije lokacije”, kaže Daniels za PetaPixel, čiju priču prenosimo. “Bio sam jedini MC”. Master Blaster, kako je bio poznat kao klupski kitnjasti MC, držao je uvijek kameru pri ruci dok se zabavljao sa slavnim imenima.
Daniels je uspio uhvatiti bezbroj trenutaka dok su Led Zeppelin, The Who, Faces i drugi započinjali svoje karijere upravo na ovom mjestu. “Bio je izvrstan tip… bio je neko ko se svima sviđao”, kaže Ray Riepen, koji je pokrenuo Tea Party 1967. Fotograf Lou Jones, koji radi u Bostonu od 1970., opisuje Danielsa kao “vrlo pristupačnog…svi su htjeli biti Master Blaster”.
Muzičar Peter Wolf, koji je kao DJ vodio noćni klub na WBCN-u, izvorno je Danielsa nazvao Master Blasterom. Ali to je bilo više od nadimka – to je bila persona. Daniels kaže da je poznavao stotine, možda hiljade ljudi koji su ga tako zvali, ali nisu imali pojma kako se zapravo zove.
Daniels je uživao u činu fotografisanja, ali nikada nije trošio vrijeme na razvijanje svojih fotografija. Većina izloženih rola filma jednostavno je otišla u neku vreću za smeće u kojima ih je čuvao, iako je one važne držao u Ziploc vrećicama ili na dnu svog frižidera u kući u Somervilleu u Bostonu.
Nakon što je Boston Tea Party zatvoren zbog rastućih troškova rezervisanja bendova koji su počeli svirati na velikim festivalima na otvorenom, Daniels je počeo raditi na drugim mjestima gdje je takođe nastavio sa fotografisanjem. “Bila je jedna noć kada sam trčao između Music Halla [sada Wang Theatre u Boch centru] i Orpheuma [Theatre], najavljujući bendove na oba mjesta”, prisjeća se Daniels. “Ne znam poznajete li Boston uopšte, ali zapravo je bilo brže trčati između njih dvoje nego pokušavati voziti. “Grupe sa Tea Partyja često su tamo svirale subotom uveče, a onda bi besplatno svirali na Cambridge Commonu u nedjelju popodne. Sada je to teško objasniti, budući da je potpuno gentrificiran, ali tada je Harvard Square [u Cambridgeu, Massachusetts] bio središte kontrakulturne scene.”
Daniels nikada nije postavljao subjekte i nikada nije koristio blic. Godine 1975. Daniels se pridružio gitaristi Ronu Woodu tokom njegove prve turneje s Rolling Stonesima. Fotografkinja turneje benda u to vrijeme bila je sada već legendarna Annie Leibovitz. “Annie je bila službeni fotograf turneje i nije bila oduševljena time što mi je bio dopušten prilično neograničen pristup s mojom kamerom,” kaže Master Blaster.
Danielsova ogromna zbirka nerazvijenog filma bila je skrivena od svijeta decenijama, ali podsticaj za obradu neviđenih istorijskih fotografija dobio je zamah u posljednjih nekoliko godina zahvaljujući društvenim mrežama. “To je neka priča o COVID-u”, objašnjava Master Blaster. “Naše lokalno umjetničko vijeće, Somerville Arts Council, ponudilo je niz malih početnih podrški za pomoć umjetnicima još 2020. godine. Iskoristili smo novac za razvijanje oko 100 rola u lokalnoj Bostonskoj laboratoriji, Colortek, koju koristim godinama.
“Uopšte nijesam na društvenim mrežama, ali moja partnerka [umjetnica Susan Berstler koja je osnovala Nave Art Gallery] počela je objavljivati i nekoliko se pojavilo na Facebooku. Vjerovatno bih trebao naglasiti da nijesam uvijek označavao filmove nakon što sam snimio rolu. Uglavnom je objavljivala muzičke slike – mislim da smo u toj prvoj grupi pronašli neke snimke Franka Zappe, J Geilsa i Facesa na turneji”, kaže Daniels.
Odgovor na te slike uvjerio ih je da sjede na nečem posebnom. “Kada smo shvatili koliko zaista starog i vrijednog filma imamo, Susan je potražila laboratoriju koja je specijalizovana za to i pronašli smo Film Rescue”. Berstler je kontaktirala Film Rescue International, kompaniju koja je prva počela razvijati filmove s isteklim rokom trajanja 1983.
“Njena prva e-poruka bila je jednostavno pitanje nudimo li bilo kakav količinski popust za velike narudžbine”, rekao je za PetaPixel partner u firmi Greg Miller. “Politika firme je da ne dajemo popuste, što sam joj dao do znanja, ali kada smo vidjeli šta ima, znali smo da je to projekat u koji želimo biti bliže uključeni. Od tada radimo s njom kako bismo obavili ovaj posao i pokušali ispričati Charlesovu priču. Redovno radimo sa filmovima iz 1920-ih, iz kojih možemo izvući slike, ali teško je odrediti stvarni datum mnogih ovih filmova. Često moramo zaključivati po modi i automobilima koje vidimo na slikama. Češće nego ne, nemamo kutiju s datumom isteka. Pokušavamo voditi evidenciju koja je ambalaža iz koje godine, ali to je ogroman posao”, rekao je Miller.
Najstariji film koji je Miller razvio je Kodak film koji je istekao 1908. godine, ali njega je sam otkrio. Bio je to probni film koji je kupio s eBaya, a najvjerojatnije bi bio iste vrste kao film o Malloryjevoj [engleskoj planinarki koja je nestala na Mount Everestu 1924.] koju je National Geographic poslao na Everest da pronađe. Kompanija je bila na palubi da obradi taj film, ali film i kamera nikada [ni do danas] nisu pronađeni.
Ostaje da se vidi je li Danielsov film dobro očuvan i hoće li iz decenija starog filma proizaći kvalitetne fotografije. Rani rezultati obećavaju.
“Godinama sam se smatrao crno-bijelim fotografom, ali postoji i prilična količina filmova u boji”, kaže Daniels. “To je oko dvije trećine 35 mm, a ostatak 120. Najveća količina bilo kog pojedinačnog filma je [Kodak] Tri-X. “Postoji zaliha Kodachrome-a kao i E4 [slide film, koji je predstavljen 1966.], za koji sam znatiželjan da vidim kako će se ponašati u Film Rescue lab.
Napravili smo neke testove sa dobrim rezultatima Kodachromea. Vjerovatno postoji više Kodaka nego bilo čega drugog, ali i Ilford i Agfe, kao i nekoliko drugih marki. Uvijek sam bio Nikon osoba”, prisjeća se Daniels. “Ljudi su me nekada zvali Dva Nikona Charlie. Nikon F3 je klasik, ali koristim i Nikon F5. Za mene je F5 ultimativna filmska kamera, iako moja djevojka tvrdi da je preteška. Neke od starijih muzičkih slika vjerovatno su snimljene mojim prvim Nikonom, FTN-om [kasni model Nikon F tijelo u kombinaciji s Photomic FTN prizmom.] Moji omiljeni Nikkor objektivi su 85 mm f/1.4, 50 mm f/1.4 i 35 mm f/1.4. A možda i 105mm f/2.5.
Daniels još uvijek čuva većinu svojih kamera, a čak i danas “koristi mnoge od njih”. Imao je čak i mračnu komoru u svojoj kući, ali “to nije bilo baš dobro.”
“Oduvijek je bio tip za opremu – možda se zato njegov film toliko nagomilao”, pretpostavlja Berstler. “Kad je imao npara, vjerovatno bi kupio još jednu kameru ili objektiv. Znam da je imao i Hasselblad kad je bio na turneji s Facesima”, priča ona PetaPixellu.
Daniels je odrastao u Luverneu u Alabami, 100 milja južno od glavnog grada Montgomeryja, na farmi svoje bake i djeda. “Pa, to je bio sasvim drugačiji svijet od Bostona, to je sigurno,” kaže Daniels. “Sjećam se da sam donosio vodu svojim rođacima koji su radili u polju, brali pamuk. Imao sam 5, 6, 7 godina. Uvijek ste morali da pazite na zmije. Bio sam uvjeren da postoji jedna zmija koja se skriva i čeka da me uplaši. Ali jug je tada bio vrlo razdvojeno mjesto – u svakom pogledu, od fontana do crkava. Teško je opisati koliko su stvari bile različite. Moj djed bi stavio stolice u zadnji dio vagona i privezao mazge da sve odvede u crkvu u nedjelju”, priča Daniels PetaPixellu.
Kad je Daniels imao oko 11 godina, njegova se porodica preselila u Roxbury, Massachusetts, malo južnije od Bostona. Pronašao je Brownie Hawkeye u ormaru svojih roditelja i počeo fotografisati svoj kvart. Daniels je uživao u uličnoj fotografiji, učio je sam i fotograf u njemu je rođen.
Sljedećih nekoliko godina otišao je dalje od kuće i redovno se fotografisao na Harvard Squareu. Pet decenija kasnije i Daniels se sada bavi zdravstvenim problemima dok se nestrpljivo veseli što će vidjeti šta će biti s njegovom arhivom fotografija. “Dijagnostifikovan mi je mijelodisplastični sindrom oko Dana zahvalnosti i počeo sam hemoterapiju na moj rođendan, 30. novembra”, kaže Daniels. “Sada sam usred tog ciklusa”, priča on.
“Njegov rad, njegova fotografija i nerazvijene role očito nam oboma znače puno, ali bilo je iznenađenje vidjeti kako su drugi ljudi reagovali na njegovu priču. “Dobili smo preko 400 donacija GoFundMe projekta. Oboje smo jako zahvalni svima na novcu za nastavak razvoja filma”, kaže Berstlerova.
Daniels želi da njegovi sljedbenici znaju da je ovo opsežna zbirka filmova snimljenih u posljednjih 50 godina – ne samo muzike iz 60-ih/70-ih, iako je to izazvalo najveći interes. Danielsova umjetnost je porasla od dana Tea Partyja, proširivši se od mode i muzike do plesa, performansa, protesta, ulice i svega između.
“Charles je svoju kameru koristio gotovo kao blok za crtanje, dokumentujući svoj dan”, kaže Malcolm Gay, umjetnik i pisac u The Boston Globeu, za PetaPixel. “Ono što dobijete je hronika tog doba, sve od uličnih scena do snimaka muzičara koji su kasnije postali najveća imena rock & rolla. “Svi sa kojima sam razgovarao rekli su isto: Charles je imao insajdersku perspektivu; jedva čekaju da vide šta je u vremenskoj kapsuli. ” GoFundMe kampanja masovnog finansiranja za prikupljanje novca za razvoj i digitalizaciju Danielsovih fotografija prikupila je više od 34.000 dolara od svog cilja od 40.000 dolara u vrijeme pisanja ovog teksta. Pod pretpostavkom da će se ovaj trud ipak finansirati, svijet bi uskoro mogao biti počašćen sa desetinama hiljada novih nikad viđenih fotografija koje će doprinijeti istoriji rock ‘n’ rolla.
Phil Mistry
www.petapixel.com
Glavna fotorafija Susan Berstler, ostale fotografije Charles Daniels