Eddie Vedder se uputio ka svom radnom mjestu u non-stop otvorenoj benzinskoj pumpi u San Diegu jednog petka 1990. Držeći kod sebe traku koju mu je proslijedio Jack Irons, nekadašnji bubnjar RHCP. Irons i Vedder su bili drugovi sa košarkaškog terena, a Irons je upravo odbio ponudu da bubnja za momke sa demo trake koje je znao još dok su bili Green River. On je jednostavno imao osjećaj da bi ta muzika odgovarala njegovom prijatelju Vedderu i njegovom glasu.
Vedderova uobičajena praksa je bila da preslušava trake tokom višečasovnog rada na pumpi, a da se potom u ranim jutarnjim časovima, nakon duge smjene preda surfovanju. Većinu dana provodio je snimajući demo snimke. Ljudi su se pitali – kada spava.
„Bio sam poput ludog naučnika. Ljudi su mislili ili da ću raditi velike stvari jednog dana, ili da ću jednostavno… umrijeti” – objašnjavao je Vedder.
I ove noći je rutina ispo[tovana. Preslušao je traku nekoliko puta, a potom izjutra otišao da surfuje. „Bio je to odličan osjećaj. Kombinacija nedostatka sna i uzbuđenosti od hladnoće jutarnje vode dok muzika još uvijek pluta oko moje glave. Izašao sam iz vode, otišao u malenu kućicu na plaži u kojoj sam živio i napisao tri pjesme. Noge su mi još bile mokre i oblijepljene pijeskom.”
Tri pjesme nazvao je „Alive”, „Once” i „Footsteps”. Otpjevao ih je preko demo snimaka, snimio i poslao nazad Jeff Amentu.
Kada se nedugo nakon toga sreo sa Gossardom i Amentom u Sijetlu, njih dvojica su namah bili opčinjeni razlikama koje je on imao sa Woodom. Vedderov glas je bio za stadione, ali jezik njegovog tijela je bio stidljiv, skroman i odbramben. Bio je poguren i pomalo neugledan. Njegove pjesme dale su naslutiti njegovu prošlost i otkrovenja koja mu je ona donijela – da je osoba za koju je mislio da mu je otac, u stvari očuh, te da je njegov biološki otac upravo preminuo od multiple skleroze. Njegov biološki otac je takođe bio muzičar.
Eddie, Jeff i Stone odradili su jednu probu i razišli se, obećavajući da će obnoviti kontakt nakon tri nedjelje. „To je jedan od onih susreta za koje vam se čini da su se dogodili iz razloga neznanih ovom svijetu”, zabilježio je Ament – „a to se desilo svega par puta u mom životu”. Vedder se kasnije sjećao: „Najzabavnija stvar se desila kada smo svirali Alive. Bila je to prva stvar koju smo odradili zajedno. Bili smo u podrumu male umjetničke galerije – vibracije su bile jako dobre – i tu su bili ovi momci. Konačno sam osjetio… ima nešto u svoj ovoj muzici.”
Takođe, i Gossard je osjetio sve to: „Otišao sam kući i pokušao uraditi još nešto. Nijesam mogao. Morao sam nastaviti da sviram ono što smo uvježbavali tog dana”. Kada se Vedder vratio nakon mjesec dana – bili su bend. Krstili su se po košarkašu New York metsa – Mookie Blaylocku.
Andrew Wood je imao brojne prijatelje – preko hiljadu je prisustvovalo komemoraciji. Jedan od njih je bio Chris Cornell, koji je već tada bio frontmen Soundgardena. Cornell je u to vrijeme pisao dvije pjesme o Woodu i njegovoj smrti – Reach Down i Say Hello 2 Heaven. Ubrzo ih je bilo još. Nijesu bile toliko direktno inspirisane Woodom, ali nijesu bile ni teme koje se uklapaju u Soundgardenov bučni manifest.
Cornell je pričao sa svojim kontaktima iz A&R etikete koji su dali zeleno svijetlo za ovaj side-projekat koji je osim Cornella uključivao i Matt Camerona, Stone Gossarda, Jeff Amenta, Mike McCreadya i Eddie Veddera. Sesije su trajale paralelno sa probama za prve pjesme Pearl Jama koje će kasnije činiti “Ten”. Cornellov integritet i umjetnička vizija su vodile ovaj projekat.
„Možete li uopšte zamisliti koliko je sve to bilo inspirativno. Išli smo u kafeteriju, nalivali se gorivom, a potom silazili u podrum, svirali muziku sa bendom koji je imao taj magični intenzitet” – sjećao se Vedder.
Bilo je jasno da je to bio side projekat kojeg su činila dva potencijalno velika benda, no, bio je i mnogo više od toga. „Bila je to kolaboracija u kojoj su svi bili presrećni” – govorio je Cornell – „U momentu kada je ploča izmiksovana znali smo da će biti objavljena. U tom momentu od posvete koju je nosio album počela je da nas podilazi jeza. Mislim, znali smo se jako dugo, ali nikada nijesmo govorili o ovakvom vidu saradnje”.
Ovaj bend i ploču nazvali su Temple of the Dog, po stihu koji je napisao Wood u Man of Golden Words. Michael Goldstone, čovjek koji je potpisao Mother Love Bone za Polydor, prešao je u Epic gdje je već regrutovao Alice In Chains. Ostao je u kontaktu sa Gossardom i Amentom i pomno pratio rad Mookie Blaylocka. Igrom slučaja, bendov advokat, Michael Anthony dosta je radio za Epic i njegovu roditeljsku kuću Sony.
Bend se prezvao Pearl Jam tri nedjelje nakon što su Goldstone i Anthony razriješili veze koje su Ament i Gossard imali sa Polydorom. Novi ugovor je bio na stolu. Pošto je bend već bio uvježban, pjesme napisane, započele su studijske sesije za Ten. Bilo je to u London Bridge studiju u Sijetlu sa producentom Rick Parasharom. Ono što je izašlo sadržalo je u sebi vrlo malo Mother Love Bone melodijskih kovanica, koje se prvenstevno čuju u Alive ili Release. Prirodno negdje ispod toga je kolala ona kasnije dobro prepoznatljiva tama koju je donio Ten. Niko ko je slušao ploču, naročito numere Jeremy i Once nije mogao da ne čuje bend koji je pucao od bijesa i tuge. Zaokružili su sesije sa prelijepom gorko-slatkom melodijom pjesme Black, prepune melanholičnog žala.
Ploča je u sebe inkorporirala vibracije Sijetla, a uspjela izbjeći zamke introvertnosti u koje su tamošnji bendovi često upadali. Vedderova ljubav prema grupi The Who bila je očigledna, a Stoneov i Amentov indie – punk se prirodno nadograđivao na nju. Bila je to muzika iskrenih emocija, album koji je reflektovao nedavnu prošlost onih koji su ga stvorili i svakako je zasijenio sve što je Pearl Jam od tada snimio. Mnogo njihovog kasnijeg materijala, u stvari zvuči kao reakcija na instant uspjeh debi materijala.
Maja 1991. bend je završio miks u Ridge Farm studiju u Dorkingu. Pearl Jam će uskoro postati fenomen, nešto na šta niko od aktera nije računao.
„Bend će me vjerovatno mrzjeti zbog ovoga što ću reči, no osjećam da Ten postaje prevelik, prebrzo. Vjerujte mi, trudim se da ga amortizujem, jer ove pjesme su zaiste intimne i lične” – brzo po izlasku debija Pearl Jama izjaviće Vedder za medije i ne znajući koliko velik će postati ovaj album.
(kraj drugog i poslednjeg dijela. Prevela i priredila redakcija Mulja. članak je objavljen u Classic Rock #24)
PRVI DIO PRIČE O “TENU”