Sa Ted Gioiom se naša redakcija upoznala prije par godina kada smo u razgovoru sa njim saznali neka drugačija viđenja vezana za našeg čuvenog guslara Avda Međedovića. Nakon što je objavio knjigu Music: A Subversive History, sa poznatim istoričarem muzike čije radove objavljuju najvažniji svjetski časopisi i online magazini, popričali smo o džezu i guslama, Čarli Parkeru i Međedoviću. Gioia je osim što je istoričar muzike i autor jedanaest knjiga, među kojima su zanimljivi naslovi poput: Kako slušati Jazz, Pjesme ljubavi, Pjesme rada…. Svaka od njih je ovjenčana ASCAP Deems Taylor nagradom. Jedan je od najznačajnijih svjetskih muzičkih vodiča kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, a veoma je aktivan i kao kritičar, edukator i izvođač.
U jednom od posljednjih osvrta na muziku današnjice, ovaj autor je iznio svojevrsno predskazanje u 12 tačaka. „Gledajući u kristalnu kuglu“ Gioia nam predviđa ne tako lijepu, ali prilično realnu budućnost.
Predstavljamo vam Gioinu viziju skore budućnosti muzičkog svijeta. Ili bolje rečeno, ono što je on vidio u svojoj muzičkoj kristalnoj kugli!
Dopustite mi da zavirim u svoju kristalnu kuglu i predvidim sljedeću deceniju kada je muzika u pitanju. Dovoljno sam hrabar (ili glup) da vam kažem ono što vidim – ali možda biste htjeli prvo sjesti. Ako zarađujete za život od muzike, neke od ovih promjena mogle bi vas šokirati. Ali nemojte me kriviti, ja sam samo glasnik. Kristalna kugla je kriva!
- Izdavačke kuće postupno će izgubiti i sposobnost i želju za razvojem novih umjetnika – jednostavno neće biti dovoljno zarade u mladim talentima da opravdaju potrebna (velika) ulaganja. Ali, etikete neće nestati. Umjesto toga, sve će se više fokusirati na svoj stari kataloški i arhivski materijal.
- Više novih izvođača proslaviće se preko web platformi (TikTok, YouTube, Peloton, Bandcamp itd.) nego preko izdavačkih kuća. Ove platforme su daleko od idealnog načina da se znatiželjni slušaoci upoznaju sa novim umjetnicima. Stoga me ne bi iznenadilo da se tokom sljedeće decenije pojavi potpuno nova platforma – koja bi audiofilima činila zabavnom i uzbudljivom susret sa novom muzikom. Proces online upoznavanja sa muzikom trebao bi biti gotovo jednako ugodan kao i izlasci u klubove, ali trenutno nije ni blizu. Čudno je reći, video igre poput Fortnitea mogle bi ovo odraditi bolje od muzičkih platformi.
- Pojaviće se jedinstven fenomen – slušaoci će imati omiljene nove pjesme, ali neće znati (ili se uopšte interesovati) ko ih izvodi. Na čudan način, naš proces otkrivanja pjesama vratiće se na srednjovjekovni model (oko 1000. godine poslije Hrista), kada bi kompozicije mogle postići ogromnu popularnost čak i kad su ljudi koji su stvorili ovu muziku ostali uglavnom anonimni.
- Prihodi muzičara i dalje će se smanjivati, ali neki će mladi umjetnici i dalje zarađivati velike svote novca – međutim, njihove velike plate više će dolaziti od brendiranja, licenciranja i pomoćnih poslova nego od snimanja. Sporedni poslovi sve će se više smatrati poželjnim od ugovora sa izdavačima. Drugim riječima, postaješ muzičar kako bi zaradio novac kao influenser. (To je izraz kojeg se gnušam, ali, ponavljam: ja sam samo glasnik).
- Preminuli muzičari počeće se pojavljivati svuda – putem holograma, biografija, deepfake vokala i drugih tehnologijom upravljanih interfejsa. Ovi uskrsli izvođači osvojiće sve veći udio prihoda industrije i potisnuti žive umjetnike. (To će se na kraju dogoditi i sa preminulim filmskim zvijezdama i drugim slavnim osobama, ali preminuli muzičari predvodiće ovaj trend jer je jednostavnije i jeftinije lažirati zvuk od, na primjer, komercijalnog filma.)
- Preminuli muzičari počeće s turnejama po koncertnim dvoranama , ali kako cijena tehnologije pada, oni će početi nastupati svuda. Elvisovi hologrami mogli bi „nastupati“ u skupom kasinu u Las Vegasu, ali uskoro i u vašem kvartu. James Brown pjevaće ponovo u Apollu, ali će na kraju doći na svadbu ili svirati bar mitzvah.
- Uzbudljivi novi muzički trendovi i dalje će se pojavljivati, ali će sve više pristizati sa područja van velikih anglo-američkih urbanih središta koja su prethodno određivala šta će ljudi slušati. Već smo vidjeli prve znakove toga globalnim širenjem K-Popa i vitalnošću Evrovizijskog takmičenja, ali to su tek počeci u svrgavanju moći Los Angelesa, New Yorka i Londona. Zato se pripremite za A-Pop iz Afrike, I-Pop iz Indije ili Indonezije i čitav niz konkurentskih zvukova i stilova iz Latinske Amerike, Kine, istočne Evrope itd.
- U međuvremenu, u Sjedinjenim Američkim Državama i ostatku svijeta engleskog govornog područja, najveći muzički poslovi biće sticanje prava na stare pjesme, posebno izdavačkih prava. Naslijeđeni tokovi novca u kojima izdavači uživaju učiniće ovo posljednjim sigurnim utočištem u muzičkom biznisu.
- “Službene finansijske brojke iz industrije” pokazaće da muzički biznis raste, ali ove će brojke biti vrlo zavaravajuće. Veliki dio “muzičkog profita” zapravo će otići tehnološkim kompanijama (Apple, Google itd.), koje nemaju interesa ponovo ulagati taj novac u muzički „ekosistem“. Na primjer, Spotify će okupirati tok novca koji stvara muzika i koristiti ga za sticanje prava na podcaste itd – i uopšteno gledano, muzička kultura ostaće bez sredstava, jer čak i sada mora plaćati račune za druge kompanije. (Čini mi se da je najveći san Spotifyja ući u video polje i takmičiti se s Netflixom i YouTubeom, koristeći pjesme za plaćanje troškova postizanja ovoga cilja – ali to ne može biti stvarno, zar ne? Morali bi potrošiti milijarde dolara za igranje u tim velikim ligama, a u muzici nema dovoljno novca za podmirivanje tih troškova. Samo bi ih ego, a ne logika, gurnuo u tom smjeru, pa jel’?) U svakom slučaju, iste broke koje se objavljuju kao znaci zdravlja muzičke industrije zapravo će ukazivati na sve veći opseg odliva novca i talenata na kreativnoj/umjetničkoj strani posla.
- Sve inovacije u muzičkoj tehnologiji dolaziće izvan naslijeđene muzičke industrije. Dakle, važne odluke o distribuciji, publicitetu, predstavljanju itd. biće određene Silicijumskom dolinom i njenim izdancima. Te velike globalne korporacije – doslovno najveće kompanije u istoriji svijeta – vjerojatno neće biti motivisane umjetničkim ili filantropskim težnjama u svojim inicijativama. Međutim, ako bi htjeli, mogli bi imati veliki pozitivan uticaj na kulturu, s obzirom na ogromna sredstva koja im stoje na raspolaganju. Stoga muzički ukus izvršnih direktora Applea, Googlea itd može imati iznenađujuće veliki uticaj na to kako se stvari odvijaju.
- Izdavačke kuće će sve više slijediti ogoljeni pristup niskih ulaganja. Nekoliko izvršilaca moći će održavati raskošan način života čak i u industriji u opadanju, ali neće biti puno novca za one na nižim nivoima u organizaciji. Većina ljudi koji rade u muzičkom poslu biće slabo plaćeni, sa malo mogućnosti za napredovanje. Nova mjestaa na vrhu obično će ići članovima porodice i bliskim prijateljima šefova stare škole – čineći nepotizam poslovnom tradicijom koja će opstati bez obzira na sve.
- Najveći san glavešina muzičkog biznisa biće. . . izaći iz muzičkog posla. Pokušaće prodati NFT-ove (digitalni ekvivalenti umjetničkim djelima) ili promovisati audio knjige ili finansirati biografiju ili prodati odjeću s muzičkom temom ili otvoriti kockarnice s muzičkom tematikom itd, itd. I ko im može to nabijati na nos? Nakon što je urušena ekonomija diskografskog biznisa očito im je potrebno novo polje za uništavanje.
Au! To je bilo bolno. Želim razbiti ovu kristalnu kuglu koja predviđa budućnost muzičkog biznisa i kupiti potpuno novu. Ili ću umjesto toga možda konsultovati horoskop ili čitati utrobu ptica. Mora postojati bolji način predviđanja budućnosti. Jer, iako svi volimo biti u pravu, ovo je slučaj u kome bih jako želio da sam napravio pogrešnu procjenu.