O jugoslovenskoj muzici se može govoriti kao o onoj prije i poslije Novog vala. Kako je to izgledalo iz centra zbivanja?
Vrlo uzbudljivo. Imao sam dvadeset godina i nosio sam svoje tekstove na čitanje komandirima Ljudske Milicije, kako bi uopće smeli nastupiti na koncertima.
To je bilo vrijeme, kada su se naše pjesme počele svirati po diskotekama i radio stanicama. Film, Idoli, Haustor, Lačni Franz bili smo kao jedna velika porodica. Različiti ali istim duhom povezani.
Šta za Vas danas predstavlja to vrijeme?
Divnu mladost, koja je ostala čista kroz sva naša grozna i tragična ratovanja.
“Bolj star bolj nor” – koliko su istiniti ovi stihovi?
U autobiografskom smislu apsolutno stoje.
Može li se povući neka paralela između toga doba i te scene i ovog današnjeg?
Ne. Današnjim je bendovima puno teže. Nema para, nema scene, nema interesa. Zapadni marketing je uništio ukus novim generacijama.
Kako je bilo raditi sa Lačnim Franzom? U novoj knjizi na jednom mjestu pominjete da nijeste jurili za novcem i karijerom, sa druge strane kritikovali ste tadašnji sistem. Kako Vam danas izgleda to “plivanje uz rijeku”?
Kada si mlad, jednostavno nema druge, nego, da se buniš i pokušavaš promijeniti svijet. Na žalost su danas mnogi mladi ljudi, stari po duši, mrtvog srca. Konformizam je opasna bolest.
Lačni Franz, pop, rok, ciganska, filmska, pozorišna muzika. Kada čovjek pogleda u Vaš muzički katalog može zaključiti da se svo vrijeme koliko traje Vaša karijera igrate i eksperimentišete. Šta Vas uputi ka novom projektu i novoj formi?
Radoznalost. Ne volim se ponavljati. Uvijek tražim nešto novo.
Radili ste i album koji je pratio fubalsku reprezentaciju Slovenije. Predin, Lovšin, Kreslin. Zvuči poput nekog dobrog fudbalskog napada. Koliko je ovo iskustvo drugačije od rada na ostatku diskografije?
To je bilo fino iskustvo. Međuprojekt. Za Sloveniju je svaki sportski uspjeh fenomen posebne sorte. Bili smo na Europskom i Svjetskom prvenstvu. Kinezi nisu bili. A Kinezi imaju više golmana, nego je nas svih Slovenaca. Ove godine sam napisao i zvaničnu himnu Europskog prvenstva u košarci In The Beat of Basketball. Košarke je moj najomiljeniji sport.
Da li je moguć povratak novotalasnoj formi ili možda reaktiviranje Lačnog Franca ili je ta priča zauvijek završena?
Ta priča je završena. Momci su u penziji i ne bave se muzikom. Možda okupim neku mlađu momčad pa pokrenem Lačni Franz Junior s kojim bi nahranio nostalgičare. Možda.
Da li su u publici danas samo nova lica ili ima i provjerenih starih fanova?
Moje koncerte posećuju, ja ih zovem, srodne duše svih uzrasta. Godine nisu važne. Svi smo mi mladi po dušama. Stari kod kuće leže na kaučima i kukaju kako život brzo prolazi.
Mnogi Vašu izvedbu “Bilećanke” smatraju za najljepšu obradu neke partizanske teme. Kako danas gledate na ovaj dio zajedničke istorije Balkana?
Volim partizanski pokret bez politike.
Objavili ste nedavno knjigu “Druga žena u Haremu” – zbirku anegdota i putopisa, koja je dijelom i prilog biografiji ex yu scene. Recite nam nešto o ovome?
Čekajući na operaciju na srcu prošle godine, skupio sam priče koje bi bilo šteta zaboraviti. Sa zadovoljstvom se mogu pohvaliti odličnim kritikama, a za mjesec dana izlazi mi poslije hrvatskog i makedonski prijevod.
Album “Kosa boje srebra” je nedavno izašao. Opet drugačiji zvuk, a opet čini mi se stari šmek. Koliko je ovaj materijal omaž jednom prošlom vremenu, s obzirom da na njemu ima Vučka, Olivera Mandića, EKV-a, ali i Lačnog Franza, i Iztok Turka iz Videosexa, možda i Buldožera u tragovima?
U mnogočemu, što ste i sami primjetili. Igram se zvukovima osamdesetih i pjevam o raznim stvarima na sličan način, kako sam to nekad radio. Pjesma o Margiti je pokrenula tu atmosferu.
Danas muzika funkcioniše po nešto drugačijim pravilima. Internet je stvari prilično okrenuo naglavačke. Kako se Vi u tome snalazite?
Pokušavam ostati prikvaćen na taj brzi voz savremene tehnologije. Snalazim se, malo sporije ali ….
Radite i predavanja za studente pod nazivom “Vrijeme je da probudimo snove”. O čemu se radi?
Predajem o razlici u temama o kojima pjevaju autori iz različitih žanrovima. Metalci nikad ne pjevaju o ljubavi prema zavičaju, a narodnjaci nikad o homoseksualnosti.
razgovarao Dragan Lučić