Sam si snimio i producirao prvi album. Kakvo je bilo to iskustvo? Da li se prelazak kod velikog izdavača puno razlikuje u odnosu na tvoj raniji način rada?
Postoje pozitivne i negativne stvari za oba načina objavljivanja. Ranije sam mislio da nema ništa bolje nego kada sve radiš sam, pa na taj način možeš i da se izgubiš u radu. Nema stvari koje vam odvraćaju pažnju, niko se ne raspravlja sa vama oko izbora koje pravite. No, na taj način počinjete polako i da ludite. Gubite perspektivu i neminovno počinjete da se vrtite u krug. Rad u studiju sa tehničarima, producentima… ublažava taj problem. Tu već postoji opasnost da se vaša vizija može izgubiti i razvodniti među toliko ljudi koji imaju kontakta sa vašom muzikom. Ključ uspjeha za mene je raditi na oba načina, tako da se ne možete opustiti ili ulijeniti tokom procesa.
Postoji interesantna veza između „Goodnight” i „The Sparrow and the Crow”. Poslednja pjesma sa albuma „Goodnight” – „Afterall” čini tu vezu. Možeš li nam pojasniti ovo.
Album „Goodnight” je planiran kao ploča koja bi se bavila razvodom mojih roditelja i mojim načinom da se izborim sa njim. No, u vrijeme kada sam pravio tu ploču, moj brak je bio u veoma lošem stanju. Napisao sam „Afterall” kao neku vrstu obećanja da ću popraviti stvari… No, to nije bilo suđeno. Druga verzija te pjesme (koja se našla na albumu The Sparrow and the Crow prim. aut.) trebala je da pokaže vezu i kontinuitet između ovih događaja – razvoda mojih roditeja i mog razvoda.
Porodica je jedna od tvojih glavnih tema. Koje su to druge velike inspiracije za tvoj rad?
Porodica je definitivno ona najveća. Kada sam počinjao pretpostavio sam da će se to postepeno mijenjati, ali iskreno, što sam stariji, čini se da sve više prostora zauzima u mojoj glavi i srcu. Mimo porodice, pretpostavljam da volim da pišem o stvarima koje me najviše zbunjuju u životu; uobičajeno su to one bolne stvari. Ne radim to da bih ljude rastužio, u stvari mislim da što se više konfrontiraš i hvataš u koštac sa teškim stvarima, više ćeš osjetiti radosti kada se one okončaju.
Radio si sa ljudima sa problemima sa mentalnim zdravljem. Koliko su ovaj posao i tvoje studije uticale na tvoje pisanje?
Posao koji sam obavljao vezan za mentalno zdravlje je jednako važan za moje pisanje danas, kao i onda kada sam još radio tamo prije nekoliko godina. Na zdravlje psihe gledam kao na nešto što se stalno mijenja i što konstantno moramo unaprijeđivati ili u najmanju ruku razumjeti. Niko nikada nije u stanju savršenog zdravlja; stvar je samo u tome što neki ljudi mogu to sakriti bolje od drugih. Ispostavilo se da muzika može biti vrlo efikasan metod za otkrivanje problema, čak i nekih za koje nijeste ni znali da su prisutni.
{youtube}5hlHhSnJWZs{/youtube}
U tvojim pjesmama je puno autobiografskih momenata. Je li teško prosuti ih pred publiku. Da li je to olakšanje ili možda upravo suprotno?
Volim to da radim i nalazim da je to veoma korisno za moj zdrav razum. Veoma mnogo vjerujem u efikasnost katarze i ispovijedi. Zadržavanje sranja u sebi samo pravi veće probleme. Srećan sam što mi je data mogućnost da se rasteretim toliko ličnih stvari pred toliko ljudi. Možda je malo ludo da se tako otvorim, ali radije ću i dalje praviti takve greške nego da završim sa žalom da nikada nijesam imao hrabrosti biti iskren.
Šta smatraš prekretnicom u svojoj karijeri?
Vjerovatno najvažniji momenat je kada me je dobar prijatelj ubijedio da se predam full-time pisanju pjesama. U jednom periodu života sam u isto vrijeme pisao pjesme i radio kao savjetnik, ali nijesam baš davao cijelog sebe ni na jednom od ta dva polja. Tada sam se povezao sa nekim ko mi je dao dobre i časne savjete. To, u kombinaciji sa nekim drugim veoma jasnim znacima u mom životu, reklo mi je da je vrijeme da uzmem gitaru i provedem nekoliko godina putujući i svirajući.
Koliko je internet pomogao tvojoj muzici da dođe do šire publike? Šta misliš o digitalnoj muzici i svemu što je internet donio muzičkoj industriji?
Moj ulazak u svijet muzike desio se tačno u vrijeme kada su stvari tek počele da postaju lude i da se raspadaju sistemi prodavnica ploča, prodaje albuma itd. Da nije bilo ljudi koji skidaju muziku i dijele je, ilegalno ili na drugi način, ja ne bih bio ovdje. Prije dvadeset godina niko ne bi oprobao sreću sa nekim poput mene. Komplikovana je to stvar. Da li muzika ima vrijednost? Apsolutno. Da li je industrija postala pohlepna? Apsolutno. Sa druge strane, gubljenje je vremena da se pretvaramo da se možemo vratiti unazad. Moj posao i dalje ostaje da pišem pjesme najbolje što mogu.
Tvoja poslednja ploča „Lions” je još u etru. Gdje bi je postavio u odnosu na ostatak diskografije i kako ljudi reaguju na nju?
Pa, vjerovatno nijesam najbolja osoba kojoj treba postaviti ovo pitanje, makar kada se radi o pristrasnosti. Lično, obožavam ovaj album i vjerovatno je njegovo snimanje bilo najbolje provedeno vrijeme u studijima. Mislim i da je reakcija odlična. Još uvijek. Dokle god govorim iskreno, čini se da će se ljudi povezivati sa tim. Neki žele samo stare stvari, drugi su uvijek željni novih pjesama. Jednostavno moraš da nastaviš da živiš i ostaneš povezan sa ljudima u svom životu. Ako je pjesmama suđeno da izađu iz tebe, one će izaći.
Ovo je prvi put da dolaziš u Crnu Goru. Šta očekuješ i šta ljudi koji te nijesu slušali uživo mogu očekivati od nastupa?
Veoma sam uzbuđen zbog dolaska, upravo zbog činjenice da nikada ranije nijesam dolazio. Čuo sam nevjerovatne stvari i ne mogu da dočekam da sve to vidim i sam. Kada se radi o koncertu, nemam očekivanja, ili se makar trudim da nemam. Ako misliš previše o tome, nećeš uspjeti uhvatiti momenat i svirati srcem. Moji šoui svakako nijesu rok koncerti, ali ćete uvijek otići sa nekim osjećanjima. To je sve što pokušavam da uradim; da probudim u ljudima one prijeko potrebne osjećaje.
Nova ploča? Planovi?
Upravo sam završio novu ploču. Uradio sam je kompletnu u mom kućnom studiju. Inspirisana je gradom u kom sam odrastao. Planiram da iskoristim vrijeme koje provodim na putu da pišem, jer to do sada nijesam radio. Želim da vidim šta će se izroditi iz te drugačije energije koja nastaje kada se skinete sa scene, veoma kasno uveče i uzmete ponovo gitaru nakon par sati. Ključ je da uvijek treba učiti i razvijati se i dozvoliti i svojoj umjetnosti da uradi to isto
Razgovarao: Dragan Lučić