Van Halen – A Different Kind of Truth

vanhalenrecenzijanovi

vanhalenrecenzijanoviČetrnaest godina je prošlo od posljednjeg Van Halen albuma i ono čemu se čovjek najmanje nadao da će se dogoditi, dogodilo se. Novi album je sa David Lee Rothom ponovo iza mikrofona. Jeste da se Roth vratio u bend još 2006, ali nakon svih svađa i prepirki u medijima, novi album u ovoj postavi je bio naučna fantastika i za najvećeg fana. I ovo nije prvo iznenađenje, jer je Rothov glas ostao skoro u potpunosti očuvan i onako piskav kao i u mlađim danima, i još; čovjek je napokon naučio da pjeva („You and Your Blues“) – jeste, da pjeva. Bendu doduše nedostaje basista Mark Antony (vezan je za bend Chickenfoot), ali zato im se pridružio Wolfgang Van Halen, sin poznatijeg Eddie-a, pa opet sve ostaje u familiji. Postava popunjena.

A album, muzika? Ajmo malo istorije. Nakon nekoliko albuma (sa Sammy Hagar i onom grdnom pevaljkom iz Extreme) na kojima je Eddie forsirao više klavijature, pitke, razvučene i do zla boga zašećerene melodije, bend je napokon zasvirao, i to svira bogme vrlo blizu onome što su radili krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, raspištoljeno i neobuzdano. „A Different Kind of Truth“ je gitarski, straight forward gitarski album, bez nepotrebne holivudske produkcije i ornamentike i ponovo su tu Eddieve gitarske bravure i uvrtanja prstima kao da je fakir na ekserima („Bullethead“), čvrsta ritam sekcija sa Alexom u prvom planu („China Town“), i tako prepoznatljive Van Halen melodije („Blood and Fire“). Mislili ste da su se ispuvali još osamdeset četvrte? Eto ti na! Jeste da su tekstovi i dalje „California happy“ stupidni, al ajde, ne može se sve.

Međutim, ovdje ima i jedna mala nedoumica i postoji mjesta za špekulacije. Naime, par novih pjesama su nastale od demo snimaka i ideja koje su Eddie i Roth zapisali i stavili na tavan u periodu između 1975. i 1977. („Blood and Fire“ i neke nerazrađene ideje možete i čuti na pojedinim bootleg izdanjima iz osamdesetih) i vjerujem da će manje savjesnima ovo biti prvo gdje će kopati u potrazi za eventalnim pukotinama. No, da vas odmah razuvjerim – i da su sve pjesme nastale prije tideset godina, to je trebalo ovako dobro odsvirati i nasnimiti, a svjedoci smo da i pored sve tehnike i digitalizacije, pojedini ogromni bendovi koji nasnimavaju nanovo svoje stare hitove, padaju kao zrele kruške na ispitu izdržljivosti i snage. Toga na ovom albumu nema niti malo, i odmah u startu odbacimo bilo kakve optužbe na ovom frontu.

„A Different Kind of Truth“, voljeli ili ne Van Halen, je prije svega jedan pošten album. Nema ovdje prodavanja muda za bubrege, nego se bend itekako potrudio i naradio za ovakav rezultat. Za ljude u kasnim pedesetim godinama (sem basiste), za ljude koji se ovim poslom bave četrdeset godina, nakon hiljada i hiljada kilometara puta, par desetina hiljada scenskih nastupa, i najviše, u vremenima kada im je bankovni račun uvjek u dobrom plusu i ne moraju da mrdaju dupetima za život, ovo je ostvarenje koje će iznenaditi i najveće skeptike… a i priznajte, prija čuti da bend zvuči ovako poletno i svježe.

Nikola Franquelli