Konačno, u dvadesetdrugoj godini postojanja, Wilco će po prvi put kročiti na tlo naše zemlje. Nastali su 1994, na ruševinama krakotrajnog, ali vanserijskog sastava Uncle Tupelo. Izgleda da je nova klima i atmosfera bila plodna makar kao i ona iz prethodne inkarnacije, pa su Jeff Tweady i ekipa verć sledeće godine imali debi album u izlozima prodavnica. Bilo je to u martu 1995. Dvije decenije i devet albuma kasnije (ili 12, ako računamo i one sa Billy Braggom) i eto ih i u malenoj balkanskoj zemlji da rezimiraju gdje su bili i šta su radili od sredine osamdesetih.
Uncle Tupelo je u stvari skupina bubuljičavih klinaca iz malog industrijskog grada u kome je ponikao i vjerovatno najpoznatiji sin ovog mjesta legendarni teniser Jimmy Connors – Belleville-a ili jednostavno „Lijepog grada”. Tročlanom sastavu je išak suđeno mnogo više nego su se nadali. Slikovitosti radi, njihov debi album (inače prodat u solidnih 15.000 primjeraka) donio je čuveni tagline, sinonim cijeloj sceni koju su predstavljali – “No Depression”. To što je ovo bila jedna od dvije obrade (original u izvedbi the Carter Family) na albumu, kasnije će samo dodati nekog interesantnog šmeka ovim pionirima alt-countrya. Zanimljivo je da su osim cijelom pokretu kumovali i al-country magazinu, istog imena koji je pokrenut 1995.
Iako su sedamdesetih i osamdesetih brojni bendovi poput kalifornijskih cowpunkera The Long Rydersa ili Jason & the (Nashville) Scorchersa prilično uspješno kombinovali alternativni folk i kantri sa pankom i bluz rokom, do pojave Uncle Tupelovog „No Depressiona” se sve danas računa kao predistorija. Većina teoreičara se slaže da je ovo album koji je postavio temelje onoga što danas znamo kao alt-country ili amerikana. Ili najjednostavnije NO DEPRESSION!
A koliko je netendenciozna bila ta ploča govori i propratni tekst na reizdanju „No Depressiona” koji je zabilježio bubnjar Mike Heidorna. „Došli smo do tačke kada bi subotom uveče iznajmili lokalni klub Liederkranz, za 100 dolara i u njega nagurali 500 vršnjaka srednjoškolaca za 2-3 dolara po glavi. Jeffova majka Jo je prodavala karte, a drugari Kong i Chuck su stajali tik do nje pazeći da je sve OK. Svirali bi i znojili se 3-4 sata i nakon toga se praznili, najčešće sa Kongom i Chuckom. Dijelili bi novac u nedjelju i kupovail gomilu novih albuma i instrumenata u ponedjeljak.” Da se u Lindenkranzu rokalo, govore i video zapisi
{youtube}_vyhehN78cg{/youtube}
Uncle Tupelo je bio bend Jay Farrara kasnije lidera Son Volta i Jeff Tweedya koji je ovdje započeo svoje autorske izlete. Pomenuti Heidorn je, iako stamena ritam sekcija, bio u drugom planu. Tweedy, koji će kasnije uspješno voditi Wilco već tada, sa svega 23 godine, potpisuje neke od zanimljivih momenata. Ono što je inspirisalo tada mladog autora bili su bendovi sa žestokim udarima rifova i ritma poput čudnog, ali uticajnog The Minutemena ili tripičnog Husker Dua, do Hank Williamsa i Doug Sahma.
Jednom raspaljen žar pisanja, mladi Tweedy nije mogao sputati. Sve je to zahtjevalo više prostora u Uncle Tupelo, koji nije bio samo njegov bend. Dva autora su se nerijetko sudarala, kao i njihova djela, što je neminovno vodilo ka razlazu koji je uslijedio 1994. Tweedy će iz ovoga “razvoda” nasiljediti tek regrutovanu ritam sekciju: Ken Coomera i John Stirratta kao i violinistu Max Johnstona.
Priča o nastanku Uncle Tupelo-a je onaj stari kliše. Drugari iz srednje Jeff Tweedy, Jay Farrar i bubnjar Mike Heidorn osnovali su bend –Primitives, preteču Uncle Tupelo. Neki izvori pominju i prethodnu varijaciju Plebes. Tada četvoročlana postava Primitivesa, odlučila se za promjene, nakon što se pjevač Wade Farrar (rođeni brat gitariste Jaya) odlučio za koledž umjesto za zanimljivu muzičku karijeru. Trojka je nastavila bez njega. Ime je promjenjeno u Uncle Tupelo, ime bez ikakvog smislenijeg značenja, ma koliko ga brojni poklonici njihovog djela tražili. Kako su u jednom intervjuu sami članovi rekli: „Jednostavno je dobro zvučalo”. Razlog za promjenu imena osim promjene u postavi bio je i taj što je preko bare postojao prilično poznatiji bend the Primitives koji su ganjali svoju new wave priču.
Inficirani noisy punkom i odjecima folka počeli su sa kaljenjem po lokalnim barovima. Prvobitna priča u koju su bili utkani i uticaji Pistolsa i Ramonesa je vremenom čilila, kako su tinejdžeri shvatali da ona nema puno dodirnih tačaka sa njihovom sredinom i scenom kojoj pripadaju. Tri godine brušenja svoje priče po binama brojnih kafana donijelo im je ugovor sa indie etikeom Rockville. I pored većeg okretanja folku, uticaji Sonicsa, Minutemena i sličnih bendova ostaće uvijek u tragovima na kasnijim albumima Tupela.
„Bio sam njihov veliki fan. Imao sam sreće vidjeti ih prije –Boonove smrti. Te su mi ploče puno značile, mislim da je rani Uncle Tupelo dosta toga preuzeo od Minutemena” – govorio je kasnije Jeff Tweady o svojim uzorima.
Jedan od bendova koji je iz prikrajka i možda nedovoljno priznato uticao na UT je Creedence Clearwater Revival, čije su se stvari nalazile na njihovom repertoaru sa početka karijere. Naročito mjesto zauzimala je „Fortunate son”. Njihovu zvučnu paletu gradili su još na brojnim drugim autorima, poput: Gram Parsonsa, Neil Younga, Doug Sahma, Buck Owensa, čak i Meat Puppets i Black Flag.
Koliko je evoluirao njihov zvuk za njihovog kratkog vijeka može se vidjeti po prvoj zabilježenoj autorskoj stvari “Good Times”. Bio je to čistokrvni pank, na momente žešći i ogoljeliji od onoga koji su svirali njihovi uzori.
Tweedy će se okušati kao autor već tih ranih dana UncleTupelo-a. Jedan od prvih, ako ne i prvi njegov doprinos bendu biće „Screen Door”, pjesma koje će se stidjeti dobrim dijelom svoje kasnije karijere, iako teško da je ova numera loš start jedne uspješne stvaralačke karijere.
Colorblind and Rhymeless (1987), Live and Otherwise (1988) i Not Forever, Just for Now (1989) su demo trake koje nose njihove zaboravljene bisere prije nego će 1989. upoznati menadžera Tony Margheritu i potpisati za već pomenuti Rockville Records.
Ubrzo po ulasku u Rockville porodicu sigao je album „No Depression” (jun 1990); a „Still Feel Gone” odmah sljedeće godine. Zabilježili su uskoro i „live-in-the-studio March 16-20, 1992″ čiju je produkciju potpisao oduševljeni posjetitelj njihovog koncerta – R.E.M. gitarista Peter Buck.
Farrar, Tweedy, Heidorn i uz njih – Brian Henneman su se rasterećivali usput kroz kratkotrajni projekat. Coffee Creek – country cover bend koji je svirao svega nekoliko puta između. Nakon prvog nastupa, ljudi su provalili ko u stvari stoji iza imena Coffee Creeka, pa su ostali koncerti bili rasprodati. Na ovaj način vraćali su dug folku i kantriju koji su slušali i uz koji su rasli. Doug Sahm, Buck Owens, Merle Haggard, Neil Young, The Byrds, George Jones… bio je samo dio repertoara ovih „tezgaroša”.
Aprila 1992. zadnju svirku sa UT odrađuje bubnjar Mike Heidorn. Na njegovo mjesto prvo dolazi Bill Belzer (Mongol Beach Party), a u jesen 1992 u ben stiže i multiinstrumentalista Max Johnston.
Uncle Tupelo je jedna od rijetkih američkih priča koja je probila granice Evrope. Prvu turneju imali su 1992. prateći Bob Mouldov bend Sugar. Bill Belzer uskoro potom biva zamijenjen Ken Coomerom (Clockhammer i Jason and the Scorchers).
Uncle Tupelo prelazi sa male Rockville etikete na dobro poznati Sire za koga će objaviti po mnogima remek-djelo Anodyne, koji je fokus držao na country rocku, i premijerno studijski predstavio multi-instrumentalistu Max Johnstona (bendžo, mandolina, violina, steel gitara).
Maja 1993 album je sniman u Texasu sa producentom Brian Paulsonom. Tu se pojavljuje još jedna figura značajna za kasniji uspjeh Wilca – John Stirrat (The Hilltops)
Ovaj album je sa druge strane iznio na vidjelo tenzije između Tweedya i Farrara i najavio kraj vrlo uspješnog benda. Farrar je juna 1994. napustio bend.
Poslednji koncert odsvirali su prvog maja 1994. u Mississippi Nights u St. Louisu. Bilo je to uz obradu Lynyrda – Gimme Three Steps
{youtube}-gu8ik16RL0{/youtube}
Da razlaz dvojice srednjoškolskih drugara nije bio lagan svjedoči i knjiga memoara Jay Farrara Falling Cars and Junkyard Dogs, koji iako manje poznat u svijetu muzike i dalje živi od onoga što radi sa Son Voltom. Memoari koji su objavljeni 2013. godine ni nakon dvije decenije od raspada Uncle Tupelo ne donose pomirenje. Naprotiv. U knjizi, Tweedy je pomenut vrlo kratko i ne poimenice; već kao – „basista”.
„Prvi put kada sam napustio Uncle Tupelo bilo je kada je „basista” probudio moju djevojku koja je spavala na zadnjem kraju našeg kombija, kako bi joj izjavio ljubav dok sam ja sjedio za volanom. Razlog za drugi odlazak bile su razlike u artističkoj prirodi i pravcima kretanja benda. Rekao sam: „Imam želju da ti budem prijatelj, ali to nije moguće u kontekstu ovog benda”. Dočekao meje ogorčeni i ratoborni basista. Otišao sam… Basista i ja smo kasnije pružili ruku jedan drugom. Rekao sam: „Srećno!” Basista nije rekao ništa” – piše Farrar.
Jay Farrar i Mike Heidorn oformili su Son Volt, i u prvoj fazi rada, između 1995 i 1999. Izbaciće tri albuma. Jay će potom objaviti nekoliko solo albuma prije nego će 2005. vaskrsnuti Son Volt sa potpuno novom postavom.
Ni Tweedy nije štedio gorkih riječi za svog bivšeg prijatelja, pa je i stvar “I Must Be High” na debi albumu Wilca u stvari prosipanje žuči nakupljene u prethodnom periodu. “Bio sam oduševljen sa uspjehom Uncle Tupelo, pa sam htio nastaviti tako i zadržati tu publiku. Nijesam želio ništa da se mijenja. Onda sam shvatio da nemam kontrolu nad stvarima i promjenama. Čak i da sam pokušao da napravim ploču kakvu su svi željeli da napravim, svi bi je mrzjeli” – otvarao je dušu Tweedy o toj ranoj fazi rada sa Wilcom, kada je Son Voltov debi obećavao daleko više od stidljivog prvijenca Wilcoa.
Prva faza Wilca tako je očigledan nastavak onoga šo je Tweedy radio sa Uncle Tupelo. Debi album „A.M.”, objavljen marta 1995. ne nosi mnogo pjesama koje su do danas preživjele i ušle u koncertne set liste. Na ovoj turneji tu je recimo „Box Full of Letters” koju moguće čujemo na Searocku.
r.m.