Davno smo na našim stranicama prestali da donosimo raporte sa koncerata i festivala. Najveći razlog tome je što mahom dolaze oprobani autori i bendovi, pa sve djeluje kao deja vu. Naravno, bude izuzetaka. I onda se latimo pisanja.
Sjetiće se najuporniji Obala festa, Summer festa, Royala sa Cetinja, ON/OFF i Novog vala iz Budve, Open Sounda, Metal Reckoninga u Baru, podgoričkog Asfaltiranja, Metal Meetinga, Gardena čije se ime i danas pominje u određenoj, svedenoj varijanti… Niko ko drži do muzike neće zaboraviti legendarni Searock koji je na štetu, prije svega grada, a onda i ostatka zemlje naprasno nestao sa mape naših festivala. Ispratili smo i Sea Dance iz Crne Gore, no to je već dosta drugačija priča. Ovo je samo dio izuzetno uspješnih, ali i onih manje uspješnih muzičkih priča koje su se desile kod nas, a danas ih pamte samo rijetki.
U samom Nikšiću je bilo nekoliko manifestacija koje su obećavale. Street Art fest, NK fest, legendarni Festival uličnih svirača… Svega smo se nagledali tokom godina praćenja domaćih manifestacija. Naročito onih ranih, kada festivala koje bi valjalo ispratiti – nije ni bilo. Pisali smo tih godina koliko smo uspjeli i umjeli samo sa jednim ciljem – da se priča sačuva od zaborava. Sigurni smo da makar prvih godina rada našeg portala, gotovo nije bilo druge adrese na crnogorskom medijskom nebu koja je izvještavala o rokenrol barabama. Kultura je bila rezervisana za klasičnu muziku i ozbiljnu literaturu, zabava za vesele note. Valjda se sa ovima koji su popunjavali prostor između – nije imalo gdje.
Danas je sve drugačije. Po šarenolikim medijima skrolaš i skrolaš i skrolaš kroz galerije slika sa svake festivalske noći, ma u kom kraju se ona dešavala i što je najbolnije – ma koliko ona vrijedjela. Nerijetko će istu pažnju privući ozbiljan festival sa izuzetnim lajn apom kao i skup cajki na obroncima neke planine ili popularnom noćnom klubu. Jer, lajk je lajk.
A Lejk je Lejk!
Zbog čega nam je, kao nekom ko već skoro petnaest godina prati dešavanja u Crnoj Gori upravo sada stalo da napišemo nešto više redaka na temu ovog festivala? Neka vam odgovor da gornji spisak nestalih manifestacija.
A čemu danas svjedočimo? Hiperprodukcija festivala, najčešće bez koncepta. Često lišenih dobrog ukusa i želje da se kulturna nit produži, razvije, pa možda i pokrene nekog na slične korake. Reach je nova mjera uspjeha. E, to je novi svijet na koji treba da se naviknemo.
Nije stvar ni u regionu i svijetu drugačija. Ova vrsta tik-tok festivala uspijeva na svim meridijanima. Nedavno smo, kada smo i sami organizovali koncert značajnog regionalnog kantautora saznali za njegovu zanimljivu anegdotu. Priča nam čovjek da mu je nakon nastupa prišla osoba i sa neodglumljenim oduševljenjem priznala da joj je njegov nastup najbolji od kad se jednako tako dobro provela na koncertu jedne neo-folk dive. I mi, i on smo slijegali ramenima zgroženi dubinama našeg neznanja o trendovima koji nastaju, kovitlaju se i nestaju u brzim životima generacija stasalih u novom milenijumu. Festivali radi Instagrama ili nešto teže od toga, vrijeme će pokazati.
Zato je važno čuvati i razvijati ovu mrvu provjerenih festivalskih destinacija koja u Crnoj Gori uvijek gravitira nuli. Zato ove godine umjesto klasične priče kako je bilo na Lake festu, donosimo kratku retrospektivu onoga što smo imali prilike da vidimo tamo. I zbog čega mislimo da ovakve priče, a Lake nije jedina takva u Crnoj Gori, treba osnaživati. Zaključke izvucite sami. Ako griješimo, ubijedite nas u suprotno.
Nadamo se da ćemo nekog natjerati da isto uradi sa drugim istrajnim velikim festivalima u zemlji. Složićemo se da ih nije mnogo, ali evo Nikšić krajem avgusta nudi još jednu tvrdoglavu priliku za prisjećanje. Neka vam na Bedem festu Zdenka Kovačiček, Drugi način i ostali izmame sjećanja. Bacite ih na papir, a mi smo tu da ih objavimo. Iako manji obimom, tu su veoma važni petrovački festivali. I to je dobra prilika za evociranje važnih uspomena. Ili, pravac Herceg novi početkom septembra. Tek bi njihovu priču bilo zanimljivo vidjeti kroz kvadrate i balončiće.
Nakon nikad dužeg uvoda, vratimo se u prošlost.
Ostale su na našim stranama zabilježene glasine i nevjerice da se kraj Krupca planira open air festival. Zamisli!
Nije u to bilo lako povjerovati te 2011. godine. Iako je nikšićka rokenrol scena tih godina bila izuzetno živa, ispostaviće se možda i na kreativnom vrhuncu, ovo je ipak bio korak u koji su malobrojni vjerovali. A onda se desio. Naravno, da nije bilo snage tih bendova koji su se borili i istrajavali dvije decenije prije toga, ne bi bilo ni Lake festa. Samo iz grada domaćina, nastupilo je na prvom izdanju festivala pet bendova. Osim DST-a koji je dobio odličan termin i otvorio sezonu baklji kraj jezera, nastupili su još i Nagual, Gomila nesklada, Punkreas i Off Duty. Iz ostalih gradova Crne Gore stigli su Autogeni trening, Human, Shin Ei, H.A.N.T. Najavljen je bio i kotorski Autumn For Free. Koliko nas sjećanje služi, njihov nastup je izostao.
„Te godine je devet crnogorskih bendova zagrmilo sa krupačke bine. Ko je bio sjeća se i iznenađenja i zadovoljstva što ovi naši zvuče ne samo jednako, nego u dosta mjesta bolje od regionalnih sigurnih festivalskih stavki“, pisali smo tada.
Za anale će ostati rečenica kojom je Off Duty otvorio prvo izdanje festivala. „Pijani željezarac koji nije ni sanjao da će otvoriti Lake Fest” – najavili su tada svoju stvar „Brano s Bistrice“, a avantura je mogla da počne.
Nažalost 12 izdanja kasnije samo jedan crnogorski bend zasviraće na Lejku.
Shin-Ei, Punkreas, Autumn for free, Post Scriptum, Zoster, DST, Letu Štuke, Urban & 4, Human, Nagual, Gomila Nesklada, Manisent i mentalnost, E-Play, Autogeni Trening, Zabranjeno Pušenje, Sunshine, H.A.N.T., Fetah Vibration, The Dojka, Bolesna Štenad, Elemental, Kanda, Kodža i Nebojša, Partibrejkers, Dubioza Kolektiv – ovako je izgledao lajn ap u najavi za prvo izdanje. Bilo je tu i nekih izmjena, koje su sastavni dio festivalskog života. Fetah Vibration i Urban nijesu nastupili. Ovog potonjeg smo gledali već na drugom izdanju, kada je za Crnogorce slučaj famoznih „vodenih kozica“ konačno riješen.
Druga godina je već donijela novost. Bina u kampu. Nema spavanja. U petak od 13 sati počeo je program prvog festivalskog dana uz nastup benda Totalni promašaj. Onda su se ređali Dok 7 i ostali, sve do programa na glavnoj bini. Tu godinu na mejnu otvorili su domaćini Marble u 16 i 30h. Technocolories, Kolaps, NIkad više embrio, Iskaz, Demodemolls, Cheguerillaz, Void Inn, Kora, Brzi bend Cetinja… su samo neka od imena koja su imala priliku da zasviraju uz provjerene regionalne bendove. Te godine smo imali prilike i da vidimo prvo internacionalno ime. Marky Ramone, koji je tokom boravka u Nikšiću obilazio i fotografisao rijetka mjesta sa grafitima njegovog bivšeg benda.
Danas je gostovanje velikih imena postala normalnost. Odavno drugi festivali na svojim listama imaju značajne svjetske autore. Made in NY Jazz fest,Tivat World Fest, City Groove evo vidjeli smo ovih dana i Rubix su dokaz toga. Opet da pomenemo i veliki SEAROCK koji je te 2012. U Kotor spustio, primjera radi jednog Chris Eckmana i nastavio da briljira do svog zalaska!
Za drugo izdanje Lejka ostalo je zanimljivo zapažanje našeg dopisnika iz Kotora: „Jedan kontrast je takođe mnogo upečatljiv. Nadam se da mi se niko neće naljutiti zbog ovoga što ću reći. Sivilo grada, kojem dodatno doprinosi i manjak ljudi na ulicama zbog žešćih vrućina ne priprema onoga ko nije ranije bio na festu za ono što ga čeka. Na Krupcu sve je suprotno od onoga kroz šta prolazite gradskom zonom. Šareno, ludo, rapoloženo“. Ove redove i možemo ispisati i za trinaesto izdanje.
Treći Lejk u nedostatku nikšićkih otvorili su oni koji su Nikšiću najbliži – Sixpack. Nakon njih Neozbiljni pesimisti, DLM ili „đeca loših uličara” kako pojasni ovaj akronim jedan milicajac te godine, Goblini, Hladno pivo i Goribor. Bilo je to iskreno i emotivno pomirenje sa Goblinima koji su kako sami rekoše premijerno nastupili u Nikšiću, iako dolaze drugi put. Stariji će se sjetiti propale gitarijade iz devedesetih kada su u sportskom centru Goblini trebali zasvirati uz Van Gog i Smak.
„Riječ dvije, o jako zanimljivoj maloj bini. Proširena i nabudžena u odnosu na prošlogodišnju, ove večeri ugostila je pet šarenolikih bendova. Od njih pet, jedan je zaista zabavio sve prisutne, koji su se, bez pretjerivanja u zavidnom broju nagurali ispred malog stejdža. U pitanju je trio Mikrokozma, koji su obradama Azre i ostalih provjerenih aduta, te sa svojih par autorskih izmamili aplauz od svih“, pisali smo o prvoj noći i bini u kampu. „Tri dana jula za pamćenje. Do sledeće godine“ – zabilježio je naš izvještač. Na drugoj strani, glavna bina je već ove godine počela da poprima hedlajnerski izgled. U dva naredna dana nastupili su: Obojeni program, Let 3, Disciplina kičme, Skroz, Postolar Tripper, Pozdrav Azri, Eyesburn, Atheist Rap, Iskaz i Marčelo, Bajaga, Plejboj, Bad Copy.
Naravno, zapamtiće se otkazivanje koncerta Manu Chaoa.
2014. godina išla je tom utabanom stazom. Prva noć: Ubrzo potom, Lutke, Veliki prezir, Bili Andol, Vroom, Kultur Shock, GIbonni, Brkovi…
I gotovo nepogrešiva – kiša! Jun koji je prethodio festivalu donio je i „pijavicu“ koja je osakatila topole po kojima je taj dio grada do tada bio poznat. „Korjenje, sada već famoznih topola virilo je na svakih desetak metara, a između njih mokri šatori. Samo su najuporniji pokušavali da nađu par suvaraka, zapale ih i na njima podgriju jučerašnji ručak. Ako je nekad u ovim krajevima bilo neizvjesnijeg starta jednog festivala, volio bih da znam za to“, pisao je naš dopisnik iz glavnog grada Crne Gore o situaciji na Krupcu. „U ograđenom prostoru ništa bolje. Sa akademskim kašnjenjem od nekih sat vremena stvari su se još peglale, kako mi objasniše prvenstveno zbog kiše, a onda i zbog mara(tonske) probe šatiranog Splićanina. Već tu se moglo skontati da će prva veče Lejka funkcionisati po principu „ko je došao, došao je zbog Džibonija, a ko nije, nije zbog njega”.
Nakon koncerata Ortodox Celtsa, SARS-a, Dječaka, Laibacha, DST-a, Feuda, Davorina Bogovića i brojnih drugih završio se i ovaj Lejk. „Opet kvasan i blatnjav jul. Nakon burnog dana, kud koji. Mislim da je Lake fest i ove godine opravdao očekivanja, kao i bendovi koji su nastupali. A kada imamo ovako nepredvidljivo ljeto, festival ovog tipa mnogo je teško organizovati“, zabilježio je naš ĐolepunX.
Peti Lejk se preselio u avgust. I dio svog programa spustio u grad. Tri dana „male bine“ kod Doma revolucije bila su uvod za tri dana kraj jezera. Najobminije izdanje festivala ikada donijelo je preko 40 bendova, a među njima i Guano Apes. Te 2015. godine Bjesovi će za Nocturne Media objaviti živi album sa snimkom koncerta sa Lejka tri koji su odradili tri godine ranije.
Godinu 2016. za desetu godinu od sticanja nezavisnosti publika je dobila i četvrti dan festivala – gratis. A kao kruna svega konačno je u Crnu Goru stigao muzički cirkus koji predvodi José-Manuel Thomas Arthur Chao. Pisali smo tada: „Bolji i veći fest! Ako treba u jednoj rečenici objasniti ono što se dešava na jezeru kraj Nikšića, to bi bilo to. Finale u obliku epskog koncerta Manu Chao je dokaz da smo kao društvo spremni da zapostavimo politiku, razlike, poruke koje nam plasira televizija i da nas festivali ovog tipa ujedinjuju pod jednu zastavu ispod koje je svima dobro i pod kojom se svi dobro zabavljaju“.
Snimci napravljeni dronom pokazali su svu raskoš jedne odlične manifestacije. Ovo je bio podeok koji je postalo teško premašiti. Do danas. Naredna tri Lejk festa su utabala format od šest ili sedam bendova po večeri. Posjetioci će te godine, naročito 2018. i 2019. zapamtiti i po vremenskom spajanju dva velika nikšićka festivala. Vikend za vikend, pratili su jedan drugi Bedem i Lake fest. Dešavalo se da se petog završi žurka na tvrđavi, a osmog počne na jezeru. Finansijski neidrživo za mnoge.
Osjetna je tih godina bila želja organizatora da se set lista osvježi bendovima koji do tada nijesu gostovali na ovom prostoru, a ne treba zaboraviti ni trud da se u program uključi i neko značajno strano ime. Dog Eat Dog je u topolama zasvirao 2019. godine dajući svima nadu da se za jubilarno deseto izdanje kuva nešto posebno.
A onda… kada smo se spremali za jubilej stigla je epidemija. Stao je život, a rokenrol tiho izranjao iz karantin soba putem live streama.
Neizostavno, uz veću festivalsku ponudu ide i zasićenje. Često smo pisali o nezadovoljstvu razmažene publike koje tradicionalno grune nakon objavljivanja festivalskih set-lista. I onda se desilo ono što niko nije očekivao. Ni festivala, ni razmažene publike. Distance, zaključavanja, otuđenja, gubljenja u meandrima virtuelnog svijeta… Samim tim i resetovanje brojača na nulu kada su festivali i navike publike u pitanju.
Iz ugla naše male redakcije gledano, neprirodno stanje bez „muzičko-scenskih događaja“ kako se to sve češće zvalo po medijima i izvještajima nadležnih institucija, moglo je da traje u nedogled. Kada se oporavi sve ostalo u zemlji, kultura će možda doći na red.
U takvoj situaciji dočekao je i Lake svoj jubilej, ali u još uvijek suludoj pandemijskoj situaciji. Gledaju se presice iz Instituta za javno zdravlje, pa se prepisuju pravila ponašanja… Antigenski testovi, pelcovanja, potvrde, dezinfekcija, maske… Stvarnost je bila toliko ružna da smo sa osbježenjem gledali serije poput Black MIrrora. Sve je resetovano, pa i festivali. Svaki početak je težak. Iznova graditi cijelu priču još teže. Jubilarno izdanje festivala na nikšićkom jezeru je spletom okolnosti i jedan od rijetkih događaja koji ispisuju potpuno novo poglavlje muzike kod nas.
„Cajtnot između osluškivanja posljednje izrečene zdravstvene mjere i otvaranja festivalske kapije je u najmanju ruku nehuman. Jer, držati armiju tehničara, tonaca, medija, bezbjednjaka, volontera, šankera, policijskog i zdravstvenog osoblja na stand-byu nije nešto što bilo koji organizator želi u svom životu. Naravno, tu su i dvije kolone najvažnije vojske – izvođača i publike. Obje željne ponovnog susreta pod bilo kojim okolnostima. Svo to kašnjenje uzrokuje i nedovoljnu promotivnu kampanju koju ovako veliki događaji jednostavno moraju imati“ – kopiramo samo dio pisanja sa jubilarnog Lejka.
Ispalo je sve bolje nego smo mislili. Na vidjelo uz par rijetkih muzičkih fešti te godine izašla je ponovo ona lijepa energija. Tako i kraj jezera: „Opet se zavijorilo onih par raznobojnih, lako prepoznatljivih zastava na istom koplju. Sasvim drugačijih od onih na koje pomislite kada izgovorite riječ – zastava. Dobri duh se vratio u grad“.
Jedanaesti je nastavio tim putem pod sloganom „Tradicija se nastavlja“ uz osamnaest izvođača. Te godine novitet u odnosu na prethodne godine je učešće elektro izvođača, što je vidjeli smo nastavljeno i ove.
2023. godina donijela nam je šarenu kolekciju od osam povratnika i sedam novih imena, među kojima tri svjetski poznata imena elektro scene. Nama je najviše nedostajalo još par onih sa domaće, koja je u međuvremenu izrodila neka zanimljiva imena. Valjalo je nastaviti tradiciju i ponuditi neki termin prije dvadeset časova kada je kretao program za one koji dolaze. Mogli su to biti i DJ-evi koji bi mamili ljude da dođu u koncertni prosto na vrijeme. Time bi se nastavila dobra praksa po kojoj je na binama kraj krupačkog jezera tokom godina nastupilo preko trideset domaćih bendova. Nešto od toga ostalo je zabilježeno u našim arhivama. Fun Fact: samo na trećem izdanju festa nije nastupio nijedan crnogorski bend, ako ne računamo Bajagu 😀
Nakon godina oporavka, kao da se od ovog izdanja nije očekivalo mnogo. Neka se samo desi. A sada kad su se slegli utisci, izgleda kao da je upravo ovogodišnje izdanje ono prelomno za dalju budućnost festivala. Iako smo među onima kojima je gostovanje ovakve reinkarnacije Bijelog dugmeta zalogaj koji je teško svarljiv, iz organizacionog ugla treba razumjeti odluku. Kako je naš dopisnik jedne godine napisao – line up je pravi leksikon ex yu muzike. Složićemo se, vjerujem svi u jednom. I ovu stavku je trebalo štrikirati. Veče su popunili Gladni naučnici, Tribute Idoli, standardno zapaljivi Brkovi i elektro superstar Tom Novy. Jaka je simbolika što je nastup Brkova pao upravo poslije najvećih zvijezdi ex yu scene. Fotkanje iza bine Bregovića i Šemsa 69 ostaće za istoriju. Istorija jednog rukavca rokenrol rijeke od začetnika tog podžanra do onih koji su cijeli taj svijet izvrnuli naopačke i od toga napravili izuzetnu karijeru.
Iako je prva noć zabilježila najveću posjetu trinaestog izdanja, druge dvije večeri su one zbog kojih upravo ovo izdanje smatramo prelomnim. Kada te avgust dočeka nikada do sada viđenim ovako crnim oblacima, kišom i vjetrom, sve je pod znakom pitanja.
Nakon prijepodnevnog ljetnjeg nevremena stiže post o prestanku padavina u 17h i noć koja obećava sa Pankreasom, Brejkersima, Yu grupom… Prostor koji se za festivalske uslove jako brzo punio tokom svirke jedinih domaćih snaga, prognozirao je zanimljivu veče. „Ćuti“, „Sloboda“, „Stand Your Ground“ stvari sa nedavnog EP-a Pankreasa kao da su već nekoliko puta grmile sa krupačke bine.
Još uvijek stidljiva i razuđena publika jedva je dočekala Canetov poziv za popunjavanjem prvih redova. Set lista u početku malo teža za svariti. Sa druge strane bend je nedavno gostovao pred gotovo istom publikom samo u drugom gradu. Stvari koje ne obećavaju ono što se desilo. A desilo se druženje kao da je prvi put.
Yu grupa kreće uz najavu iz dokumentarnog filma o njihovih pedeset godina mladosti. Riječi su nepotrebne. Veče su zatvorili Kerber i Mahmut Orhan, a osamdesetogodšnji „momci“ ostali da isprate nastup Nišlija. Kao da se to nikada nije desilo.
Naredni dan opet isti mučni scenario. Isto hoću-neću sa vremenom. Energija treće večeri je upravo ono što treba završnici neke manifestacije. Orgazam, Smak +, Zoster, Vojko V su ispali nevjerovatno dobra kombinacija. Iako se radilo mahom o povratnicima, od kojih se poslednji pojavio dvije godine za redom, sve je bilo na svom mjestu.
Uz opasku o „atraktivnom“ terminu nastupa Električni orgazam je nakon 43 godine karijere pokazao zašto je važno biti profesionalan, otvoriti festival koji su nekad otvarali mladi domaći sastavi i svirati pred 30 ljudi kao da je arena puna. Do kraja nastupa sve se to ispravilo, pa su „Nebo“ i „Zlatni papagaj“ otpjevani kako i zaslužuju.
New generation Smak je nešto što nas je, iako nijesmo fanovi ovog sastava, oduševilo. Postoje tribute bendovi, a postoje i TRIBUTE BENDOVI. Svaki ton, svaka riječ, sve je pucalo od energije. Igre gitara i metronomska preciznost dua bubnjara su nešto što treba doživjeti. Smak su neki iz redakcije ispratili i u Nikšiću devedesetih, neki na godišnjicama u Beogradu i Kragujevcu, ali bilo je nešto intimno u ovom njihovom nastupu, što bi nas ponovo odvelo na sličan događaj. Naravno nikšićko-kragujevačka veza koja traje još od devedesetih i snimanja prvih demo albuma u tom gradu nije mogla proći a da ne bude začinjena anegdotom o novom gitaristi Smaka koga Kragujevčani već zovu rezervni točak.
Koliko puta je Zoster rekao da se u Nikšiću osjeća kao kod kuće više niko i ne broji. I ne znamo što to ponavljaju, kad to svi znamo. Valjda ima tu i te žeđe istog krša sa kojeg potičemo i prepoznavanja u stihovima „Ja nikad nisam bio niđe, a ti si brate bio svuđe, pa sad zamisli kolika je moja mašta“. Izmišljanje smisla u ovim našim krajevima je kao pokretanje kulturne manifestacije bilo kog tipa. Dobro znaju to i Mario i njegov bend, a čini mi se i publika koja se ove godine prilično podmladila.
U publici otac (valjda otac) objašnjava klincima poruku dotične pjesme, i naredne, i naredne. A djeca ko djeca, ćute, upijaju i maštaju. No nijesu ni sva djeca ista. Zavisi od roditelja. U vremenu u kom haraju rime natopljene vulgarnošću, raznim nacionalizmima, konzumerizmima i ostalim sranjima modernog doba i aktuelnog političkog tenutka i razvoja tehnologije, a koja po pravilu pale na prvu loptu jer filozofija „sažvaći mi to, nemam ti kad“ je sveprisutna, ovakvi bendovi su obavezni ljekoviti sastojak. Oni će odgojiti novu generaciju čuvara plamena.
I Vojko V sa njegovim vjetrenjačama i mamićima je tu negdje. A kad smo kod njega kako ne pomenuti još jedno važan diskografski ram u koji je stala Crna Gora.
Šta je iduće?
6.8 NIKŠIĆ, PRIJE PAUL VAN DAYKA
Ima sam curu bila je golman
Bila je dyke isto ka i Paul Van…
… Make some noise da vas čujem Nikšić
Ne znam znaju li famozni lideri koji se kriju iza nezgrapne konstrukcije „donosioci odluka“ da su ovakvi ljudi pravi ambasadori jedne zemlje. Oni pronose bez dnevnica, apanaža, keša ili zamolnica glas da postojimo. Ako ne vjerujete nama, pitajte ekipu iz HSF-a. Evo, dovode jednog od svojih ambasadora – legendarnog William „Game of Thrones“ Simpsona nakon Herceg Novog i Podgorice i u Nikšić na Fort fest. Ipak, ne mogu se oteti utisku da se ovakve stvari i nakon toliko godina jedva prepoznaju.
Nije manje važno da je ovaj festival iznad politike. U najmanju ruku “čudna” vremena nijesu oštetila ono što je izraslo na jezeru kraj Nikšića.
Za kraj ovogodišnjeg festivala opet DJ. Bilo bi zanimljivo da je mlađi festivalski brat iz Podgorice doveo DJ-a koji je stavio katanac na ovogodišnji Lake. James Zabiela bi tamo baaaaš tako dobro legao!
U ovoj retrospektivi bavili smo se samo muzičkim dijelom ove priče. I njega dohvatili tek ovlaš, prisjećanja radi. Prostora za unapređenje cijele priče itekako ima, ali kao što već rekosmo priča je tek počela. Osjećamo da se nešto opasno kuva.
redakcija Mulja