Toza Rabassa (Zvoncekova bilježnica) – Nije lako biti punk u Sorabiji!

zvonceki071117

zvonceki071117Zvoncekova bilježnica važi za muzičke legende koje su 30 godina na sceni. Aranđelovački punk-rock band datira od sredine 80-ih i još obitava. Poznat po svom pjevaču pod umjetničkim nazivom Toza Rabassa! Toza je čovjek koji je domaći pank odveo nekim drugim tokovima uvodeći humor, sarkazam i posebnu harizmu. Uvijek ima šta da kaže. Povod za razgovor bio je treći studijski album ‘Beš muziku uz koju ne može da se igra (2016) i proslava tridesete godišnjice benda.

Kad, kako i zašto je nastao Zvoncek?
Pa to je duga priča. Kao Rat i Mir, ali ukratko, evo ovako je bilo. Cela priča počinje od dva udruženja (malo) građana. Za budalu i na svadbi ima posla i udruženja Siti smo svega, skupine koje svoje korijene vuku još iz mračnog srednjeg veka, koja su obitavala gore negde u okolini Pule (tako se priča, čak o tome pričaju i žene po brijačnicama).

U ovim udrugama je bilo i pesnika i polu-pesnika i pelotičara, koprofagičara, koprolaličara i onih koji kuvaju sapun, štroje veprove neraste, semene junice, obrađuju direke, krune kukuruz, kolju dušnog brava, kolju kokoške, sabijaju krtičnjake.
S vremena na vreme (ne grupa) bi objavili zbornik svojih radova – nešto što je preteča današnjeg manifesta ili programa rada. Takav jedan manifest (neki su je zvali bilježnica) je čak u tom periodu smatran jeresom, jer je smatran manifestom pokreta otpora protiv vlasti i crkve, te su mnogi od njihovih članova bili satanizovani, kamenovani, bacani u skeptičke jame, spaljivani, pljuvani, ogovarani, omalovažavani, oduzimana im je imovina a bogami, mnogi su završili ceo život klečeći na kukuruzu.

Predak Toze Rabasse – stari Zvonko Rabassoni, čovek koji je živjeo i radio na latifundijama Kralja Tvrtka I Kotromanića, gde je sabijao krtičnjake (tako je i nastala pesma Latifundije Kralja Tvrtka I Kotromanića, sa albuma Inžinjeri ljudskih duša), kada se doselio u krajeve u Istri, u okolini Pule, pridružio se ovim udrugama, gde je svoje pesme i radove objavljivao u već pomenutim manifestima.

Nažalost, ovaj lik je neslavno završio- čačkao je tamo gde ne treba (kažu da su ga dušmani prokazali i olajali kod vlasti) ali se pamti, što je zadnje rekao- Šta će meni bazen kad ne znam da plivam, sa govnima živim sa njima uživam!

Jedan takav manifest, Toza Rabassa je dobio u nasledstvo od dalekog pretka,pa mu je ostalo da na pijaci ljudskih duša okupi skupinu istomišljenika i krene u oživljavanje uspomene na dalekog pretka. To traje već 30 godina.

Ko je dao tako ludo ime i šta ono predstavlja?
Skoro sam bio sa Džetom i priča mi priču, od pre 30 godina, dakle tamo negde 1989 kada je Gitarijada u Zaječaru bio jedini festival na ovim prostorima, koji je davao prostor novim bendovima, vreme kada su se bendovi masovno prijavljivali za ovaj festival i kasete stizale u džakovima (mislim količinski), kada su dobili našu kasetu, da su se frapirali da postoji jedan band iz Aranđelovca sa ovakvim imenom, jer ih je to asociralo da dolazimo iz Hrvatske. Rekoh, sjajno, u toj masi bandova ste nas zapazili, što je značilo da je ime odlično. Samo ime benda je vrlo bitno, posebno na samom početku, da skreneš pažnju na sebe i u malo riječi objasniš svoju priču (na pr. Gde god odem – najgori sam, Frustrirani kućepazitelji, Ljubiša Samardžić, VIA stoka, Pomije, Ucveljeni goniči sojki, Hadži prodane duše itd.) Mi često ovom imenu, dodamo i druge nazive, tipa ZB-strndžovi (riječ koja dolazi iz Istočne Srbije i kako mi je pričao moj prijatelj Meketa, djevojka koja je imala pre braka više strndžova, ima bolju priliku za udaju. Ona koja ih nije imala- nije posrnula, nju nitko neće, jer ničemu ne vrijedi). Tako smo jedno vrijeme bili ZB- Crnogorci, uskoro ćemo biti i Bosanci, pa možda i Albanci, Gumbovi. Smisao je da muzika nema granica, uostalom mi smo koprofagičarski punk rock– Devo band – koji priča o deevoluciji i (pokušavamo da dokučimo kako i kome je uspjelo na ovim prostorima da od čoveka naprave majmuna). Sećam se na početku, tamo negde početkom 90-tih, u vreme kad se zahuktavao rat, lepili smo plakate za prvi koncert u Aranđelovcu, koje je murija skidala sa škola i privodila me sa pitanjem – koga vi zajebavate u ovoj situaciji, koja je bila vrlo ozbiljna. Zanimljivo, nije to jedina poznata bilježnica, priča se da je i Njegoš imao bilježnicu ljubavne poezije, ali naravno, ona nikada nije objavljena iz razumljivih razloga – (dakle, to nije ta bilježnica, da ne bude zabune). Svak je rođen da po jednom umre, čast i bruka žive dovijeka – rekao bi veliki Njegoš.

Jedan ste od tri udarna benda Saše Vujića. Koliko je bilo teško napraviti nešto drugačije od KBO! i Trule koalicije?
Pa i nije tako teško. Znajući Vujine nastranosti (jedenje pilećih krilaca u 8:00 ,10:00, 11:50, 14:13, 17:20, i 20:45 časova), kupio sam 42 kg pilećih krilaca i jedan dan oko 14:13 časova, zaseo sa njim i ostalim momcima, jeli smo i pili dok zamalo ne pocrkasmo i potpisasmo Trojni pakt o nenapadanju, sličan onome koji je Jugoslavija potpisala sa Nemcima i rekli smo ovako: Postoji 1500 riječi i tema o kojima ćemo mi pjevati i pisati a ostalo možete vi. Tako je KBO-u zapalo da pjevaju o samoći, o zgubidanima, o ringišpilima, radijatorima, a Koaliciji o ratu, prerezanim venama, zgaženim psima, debilima i td. .

Koncepcijski, oni ne smeju da koriste te perfomanse sa svinjskim glavama, sa gibanicama, sekirama i oblandama. Jednom prilikom smo se Vuja i ja čak, pohvatali za revere, povadili pritke od paradajza i mačuge za zavese i krenuli jedan na drugoga, jer je koristio riječi krunjač za kukuruz, a prema ugovoru to nije smeo. Zamisli ti to! Riječ krunjač za kukuruz mogu koristiti samo ja i to je onaj slučaj kada je jedan naš član, udario babu krunjačem za kukuruz (baba i dalje u bekstvu). Nije lako biti punk u Sorabiji.

Zbog čega je nastala pauza u radu?
Tu ljudi griješe maksmimalno, pa me često to pitaju u poslednje vrijeme. Mi nismo imali novi album, ali smo sve vrijeme prisutni tu i radimo sve i svašta. Doduše, bili smo odsutni iz zemlje jedno par meseci kada smo išli u Holandiju da kopamo bunare, pravimo mačuge za zavese i prodajemo masne ražnjeve. Malo ljudi zna da je mastan ražanj srpski brend i to ne znaju da iskoriste. Kada smo otišli gore, rekli su, samo smo vas čekali – gde ste do sada? Ne znam da li si doživeo da te neko na nekoj svadbi ili preslavi udari masnim ražnjom preko leđa – mene i dalje pred loše vrijeme, žigne sa leve strane.
Znajući to, prodavali smo ih navijačima ispred stadiona, tako da je to išlo kao alva. Namlatili smo se para. Sa pošteno zarađenim novcem i titulama kontroveznih biznismena, vratili se i uložili u ovu jadnu, malu i napaćenu zemlju (koja jeste mala ali rastresita). Tako da je na pr. Vuja otvorio motel na Ibarskoj magistrali –Triperaški provod, Vuk je otvorio Agenciju za prevođenje i čitanje (na pr. čita bakama Turske serije 24 sata dnevno), Dreja ima SZR za proizvodnju i popravku krunjača za kukuruz, a ja sam otvorio izdavačku kuću, Neprijatelj prelazi rijeku rec. i besplatan pregled na VMA rec. Pričaju žene po brijačnicama (naravno dušmanke) da sam bespravno izdavao građevinske dozvole za kuće u pesku, što je ogromna laž, pa sam iz tog razloga i napisao onu pesmu – „Dve žene pijac- tri žene vašar”. Vuja je paralelnom montažom krenuo da snima tri albuma za sva tri banda, što je naravno ogroman posao. Poznato je da kod njega vežba 90% kragujevačkih bendova, vrlo često im radi i ton na svirkama i daje opremu. Radili smo gomilu svirki za ovaj period, pojavili se na nekim kompilacijama. Nas dvojica smo radili i dva filma i o tome se malo zna. Prvi je – Život za sebe koji je sniman u Domu omladine u Kg , gde smo nas dvojica imali dosta zahtevne uloge. To je prvi TV film koji su radili Đorđe Milosavljević i Gordan Matić (kasnije radio film Žućko), a fotografiju radio Dušan Ivanović, sada već priznati i poznati. O filmu Ringe-Raja, se sve zna-tu smo se i pojavili i radili onaj spot za pesmu – „Bacila je sve niz rijeku”. Pored ostalog, osnovali smo i dve Zemljoradničke zadruge- ZEM Napalm death i ZEM Exploited, videćemo kako će to funkcionisati, verujem po principu– Ortačka kobila u blatu se valja. Ja sam za to, da treba reći nešto kada imaš šta da kažeš, a ne samo gomilati material, da ga samo ima što više.

Kako ste zadovoljni novim albumom, i kakav je odziv pubike i medija?
Mi smo uradili onako kako smo želeli, a viđu da se ljudima dopada. Uglavnom. Nije na prvo slušanje. Naravno, javljaju se i oni koji kažu da bi više voleli da je u starom fazonu, ali to je sasvim normalno. Neverovatno je koliko se njih javilo preko društvenih mreža i naručivalo ga. Moram priznati da sam iznenađen. Što se tiče medija, kritike su uglavnom odlične i nisam do sada naišao na neku lošu. Kao što znaš u izboru Radija 202, ovaj album je u 2016 zauzeo visoko 6. mesto. Sada sledi obeležavanje 30 godina benda, tu planiramo razne bahanalije, neka reizdanja, jedenje masnog pečenja, vruće gibanice. Ali zapamti jednu stvar što ti rečem – Nije lako ni vruću gibanicu jesti! Inače prošle godine, pojavili smo se i u dve najznačajnije knjige koje tretiraju rock n roll u Sorabiji – Yu rock enciklopediji Petra Janjatovića (četvrto izdanje ) i Rocknroll u kandžama interneta, Baneta Loknera i Pedje Jovanovića.

Ovaj zadnji materijal odiše čudnom energijom između panka i psihodelije. Odakle taj zaokret?
Čovek jede klot pasulj svaki dan, pa bi hteo nešto malo da promeni, a tako i ovo – hteli smo nešto drugačije, a da bude to. Često kažem da su samo Ramonesi svirali ceo život jedno isto i to nije bilo dosadno, ali mi nismo Ramonesi. Zašto da ne, da probamo nešto malo drugačije, prvi put smo uveli klavijature, doduše kao tepih u nekim pesmama, da nam dočaraju atmosferu noći, prvi put imamo instrumental i meni je to ispalo odlično, a ta stvar (Instrumental bez pevanja), mi je čak najinteresantnija. Zato se i snimanje oteglo jako dugo, jer trebalo je napraviti nešto drugačije, a da bude to- što je opet najteže. Čak su mi mnogi pisali i rekli da im je to sasvim drugi band, što je znak, da smo uspeli u onome što smo planirali. Mnogima to sve zvuči psihodelično, što je i normalno jer vrijeme u kojem živimo i okruženje je apsolutno psihodelično. Ovo je presek svega onoga što se dešavalo na ovim prostorima u periodu od 2000 godine na ovamo. Neko naše viđenje stvari, a poruka je ona: „Mora biti neko mesto samo za nas”.

Šta mislite o rokenrolu u Srbiji?
Samo jedno: „Pametan čovek ni u wc-u nije gladan.” (ili estrada ili ljuti underground)

Šumadija ima Arsenal fest, na kojem ste i vi nastupili ove godine. Kakvi su utisci?
Pa ja često kritikujem festival, jer se vrte non-stop jedna ista imena svuda i ne daju se preveliki prostori mladim bandovima, što je jedan od velikih problema, nazovi scene, za koju ja mislim da ne postoji – postoje mnoga pojedinačna dešavanja, a to nije scena, jer nju čine mnogi parametri. Ja sam prisutan na ovoj sceni već više od 30 godina i pratim od samog početka nastanak Arsenala. Pazi, ta ekipa ljudi je napravila jednu opasnu stvar, koju ti nemaš ni u Novom Sadu ni u Bg, ni u Nišu. Pričam o najvećim srpskim gradovima. Ekipa koja je godinama radila svirke u Domu omladine, a taj kontinuitet traje već skoro desetak godina unazad, krenula je da radi festival. Oni su odlično znali kako funcionišu svi bendovi u Srbiji, kako se šta radi, ispekli su dobar zanat, tako da ti tamo imaš svirke tokom cele godine i tu se profilisala publika, koja dolazi na svirke. Radili su pošteno, svaki bend koji je tamo svirao nije zajeban, dobro ugošćen i svaki koncert ispoštovan i medijski i tehnički. Oni su to digli samo na viši nivo, napravili festival gde su pored domaćih bandova počeli da zovu i strance i to sve funcioniše kao sat. Postali su jedan od najznačajnijh festivala u regionu. Svidja mi se to što se trude da tu bude svega i svakoga i daje se prostor mladim bendovima. Mislim, da će biti sve veći i veći i treba, zaslužili su to. Pojavila se gomila festivala, koji se dese jednom godišnje, a preko cele godine ništa, mrtvilo. Mislim da festival treba da bude kruna dešavanja, svega onoga što se dešavalo preko cele godine u jednom gradu. U Kragujevcu je druga priča. Tamo su svirke cele godine i oni neguju i regrutuju novu publiku tokom cele godine. Tu je kvaka. Nama je bilo super, svirali smo odlično i odlično smo se proveli, a kako vidim, da se i publika odlično provela. Bilo je puno iako je u isto vreme svirala Ana Popović. Inače kada se radi o festivalima u Šumadiji, ove godine smo pokrenuli jedan festival u Aranđelovcu – Aranđelovac Calling, koji je dobio naziv po istoimenoj pesmi sa albuma Mrzim svoju mesnu zajednicu. Ove godine su svirali samo bendovi iz Aranđelovca, ali je u planu da preraste u veliki festival od 3-4 dana, naravno ako složimo sve kockice. Sve se dešava na jednom neverovatnom prostoru, u parku Bukovičke Banje na otvorenoj sceni i mogu ti reći da je to jedan od najboljih prostora koji postoje u Srbiji. Mi smo tu i ranije, tamo negde 1995, pokušavali da pokrenemo tu celu priču, ali nije bilo razumevanja od gradskih struktura. Da smo tada opstali, do sada bi bili veći od Arsenala. Za sada imamo obećanja da će to sve funkcionisati kako treba i bila bi šteta da nije tako, jer se radi o jedinstvenom prostoru, u parku, u okruženju mermernih skluptura, jedinstveno u Evropi. To treba videti. Nadam se najboljem ,planiramo veliku saradnju sa Arsenalom i svim festivalima iz regiona. Naravno,planiram da pozovem i bendove iz Crne gore, jamačno, kud bez Autogenog zavarivanja?

Obradili ste Novembar, Devo, Termite. Kako birate te pjesme, hoće li biti još obrada?
I The Apology smo obradili, Parafe i Idole. Da biće, meni se to sviđa. Što da ne? Neke pesme koje nam se sviđaju i koje smo uvek voleli.

Nadam se da vas vidimo i u Crnoj Gori uskoro, red je, slušaju vas ljudi ovamo!
Znam da je red, o tome sam sa Veljkom Vučurovićem pričao na Arsenalu, ali nas niko do sada nije zvao. Malo čudno, svuda smo do sada bili, jedino u Crnu Goru, do sada ne. Osim na morju i Žabljaku (tamo sam odlazio često). Što da ti kažem vidimo se kada uvežbamo jedno 2-3 pesme, pa dolazimo.

Razgovarao: ĐorđepunX