The Solution su proizvod saradnje Nicke Andersson (Entombed, The Hellacopters, The Hydromatics, Death Breath, Cold Ethyl, Imperial State Electric) i Scott Morgana, jednim od ikona Detroit Rock City scene još sa kraja šezdesetih (a lista bendova sa kojima je sarađivao, bi bila preduga za ovu recenziju). Gledajući sve bendove u kojima su radili, lako se dolazi do zaključka da su i The Solution grezi garažni rock and roll. To i jeste najveće iznenađenje i velika svježina ovih albuma. The Solution sviraju soul! Jeste, Soul, sa velikim početnim slovom. Soul ala Barry White, Shemekya Copeland, Aretha Franklin i svjetlosne su godine od sirovosti i gitarski usmjerene muzike. Iznenađenje? Meni svakako jeste. Prva stvar koju sam čuo bila je „My Mojo Ain’t Workin’ No More” jedna zarazno melodična i srceparajuća balada, ali ne jedna od onih ljigavih i izlizanih, već iskrena i jaka, sa vrlo izraženim stilom, taktom, sa mnogo stava koji joj obezbjeđuje besmrtnost. Bio sam uvjeren da je obrada, u najboljem slučaju da je iz nekog davno zaboravljenog šteka Scott Morgana, ali ne. Pjesma je djelo Nick Anderssona, jedan kroz jedan. Koliko današnjih muzičara umije i ima dara i talenta da šara po stilovima i pravcima koji nijesu baš pretjerano srodni i da još stvara skoro sve jako dobre albume. Bio sam uhvaćen kao na udicu. Prvi album, „Communicate”, je izašao bez ikakve reklame i pompe. Snimljen u samo nekoliko dana, sa materijalom u najvećem dijelu autorskim, ali i sa par obrada, pušten je u eter, pa što bude. I, nije bilo ništa krupno najviše zbog ne pretjerane reklame, ali muzika ovakvog kalibra ne zamire, ne prolazi, nije za jednokratnu upotrebu i godinama plijeni i polako opčinjava slušaoce, vrlo polako, ali isto tako sigurno. Zaboravite na krupnu modernu produkciju. Zaboravite na muziku za televizijske ovisnike i široke narodne mase. Zaboravite na šljašteće spotove. Zaboravite na reciklažu, i zaboravite na instant zabavu. The Solution su retro soul šezdesetih i sedamdesetih godina ali sa dosta novog duha, bend sačinjen od čovjeka koji je to sve doživio i ispratio i ljudi koji su po godinama kudikamo mlađi, ali su dodali jednu modernu dimenziju koja je obogatila kompletnu sliku i malo uglačala grube ivice. Prosta, ali elektrificirajuća svirka koja se mnogo oslanja na duvačke instrumente, Scott Morganov iskusni i unikatni glas, ritam sekcija koja bez prestanka vrti i opčinjava uši slušalaca i ritmične pjesme koje prosto vuku čovjeka da izađe vani na ovo sunce i skače. Teško da bilo koje moje riječi mogu da dočaraju prijatnost koja emanira sa ovog albuma.
Drugi, „Will Not Be Televised”, album iz 2007 godine, je sumorniji i tužniji, ali nikako slabiji. I on također pretrpan hitovima, kipti od osjećanja i surove realnosti. Nema ovdje ljigavih srednjoškolskih ljubavnih pjesmica već isključivo ogromno Scott Morganovo iskustvo i Anderssonov muzički talenat potpomognut vrlo agilnim muzičarima i djevojkama koje svojim glasom upotpunjavaju muzičku sliku i bez čijeg doprinosa bi ovi albumi sigurno bili mnogo mršaviji i bljeđi. Svaka pjesma na albumu je jedno životno značajno iskustvo. Ponekad dobro, ali češće bolno i surovo, ona nijesu srednjoškolska igranja i maštarenja, već pečati na duši, a iz takvih uslova se rađaju najveća djela. U dosta jednoličnoj svakodnevici gdje se ponavljaju rock ili metal klišei, gdje se akteri takmiče ko će brže, komplikovanije, sa većom produkcijom, The Solution su toliko traženo i isčekivano jednostavno osvježenje i ne propustite priliku da ih poslušate i sebi priuštite malo zaista ekskluzivne svirke i uživanja.
Nikola Franquelli