Internet, globalizacija, konzumerizam, kapitalizam at it´s best… Živimo u eri “potrošača”, a ovi globalni tokovi nisu zaobišli ni muzičku industriju. Naprotiv, muzika se danas konzumira i u kratkom roku odbaci poput ispijene limenke koka kole, a glavonje iz velikih izdavačkih kuća bezobrazno i bezobzirno recikliraju već spomenutu odbačenu limenku i ponovo je puštaju u prodaju. I tako u nedogled kao ona pjesma Darkwood Dub-a. Gledajući kako gospoda iz MTV-a i slična ekipa zadovoljno trljaju ruke dok bacaju pogled na svoje bankovne račune, a alternativni rokenrol postaje parodija samog sebe, nameće se samo jedna misao – kapitalizam je pobijedio. I zaista, od početka novog milenijuma malo je izdanja zainteresovalo autora ovog teksta duže od trajanja jedne fudbalske utakmice.
No ipak, tu i tamo pojavi se poneki dragulj koji brani čast muzike. I dok Britanci medijskim overhajpovanjem pokušavaju da prikriju sterilnost svoje muzičke scene (jel to neko spomenuo Arctic Monkeys?) spas dolazi, a odakle bi drugo, s druge strane Atlantika, tačnije iz Njujorka. Mlada četvorka (tri momka i jedna djevojka) pod imenom The Pains of Being Pure at Heart, isporučujući nam svoj self-titled album prvjenac, na tragu je najboljih momenata iz britanskog muzičkog nasljedja. Zvučni kolaž u čijoj je osnovi indie pop estetika The Smiths-a i gruv bendova famozne Madchester scene (Stone Roses, Ride, The Charlatans, House of Love…) prožet bučnim shoegaze izletima a la Jesus & Mary Chain i My Bloody Valentine je prijatnost par ekselans, hrana za um i dušu (i čula sluha) u post-milenijumskoj muzičkoj pustinji u kojoj smo se zadesili. Već čujem skeptike koji komentarišu kako je sve to već vidjeno i , naravno, TPoBPaH (kolika skraćenica jbt) nisu izmislili ništa novo, ali reći da je ovaj album samo običan rip-off gore spomenutih bendova bilo bi krajnje bezobrazno. Jer sve dok se ne pojavi neka alternativa alternativi ne možemo očekivati mnogo iznenadjenja koja se tiču same muzičke forme, što inicira samo jedan tačan iskaz u cijeloj ovoj tautologiji, a to je – postoje dobri i postoje loši bendovi. Njujorčani rade to onako kako treba, a ono što izdvaja ovaj noise-pop kvartet iz mora reciklažnih bendova je gotovo naivna iskrenost u njihovoj muzici (zanimljivo je da kao svoje najveće uticaje navode Nirvanu i Bikini Kill), mladalački, tinejdžerski polet i energija sa dušom sanjalačkog romantizma koji će vas kupiti na prvo slušanje. Meki vokali, utopljeni u distorzirani flow gitara, preliveni preko razigrane ritam sekcije će vas čak natjerati i da zaplešete dok pjevušite uz melodiju nekog od hitova, kojima je ovaj album krcat, kao što su Everything With You, This Love is Fuckin Right, Stay Alive,itd… Konačno ona kapitalistička kovanica “Za one koji su mladi ili se osjećaju tako” ima smisla. Čik probajte da se oduprete
Stefan Strugar