Da li su vam Soundgarden označili mladost? Meni nisu, ali mnogima jesu i nesumljivo su vrlo značajno ime na svjetskoj rock and roll sceni (ime koje često idolizuju i dižu do nebesa bespotrebno jer su muzičari a ne bogovi). Nakon prvobitnog razlaska, svi su članovi bili aktivni (Chris Cornel prvo sa Audioslave te solo karijera, Mat Cameron sa Pearl Jam, a ni Thayil i Shepherd nisu bili dokoni). Uglavnom momci nisu bili nimalo lijeni, nisu stagnirali, i upravo to što su cijelo ovo vrijeme između prethodnog i novog Soundgarden albuma radili u drugim projektima sličnog usmjerenja, sa kolegama koje su stvarali grunge scenu, upravo zbog toga je vjerujem svima bilo lakše da se ponovo vrate na ono gdje su stali.
Ponovno organizovanje ovako velikog benda nakon više od petnaest godina, je uvjek škakljivo. Tu su godine koje neumitno utiču na stvaralaštvo. Pa je tu subjektivno očekivanje fanova, izdavača i diskografske kuće, pa kritike uber muzičke štampe i sl. Ali najviše je tu rupa od nekih petnestak godina tokom kojih su svi oni išli u svojim pravcima. Da li je nakon svog tog vremena hemija koja je nekada vladala još uvjek tu? Da li se čekanje isplatilo?
Po mom skromnom mišljenju, album je jako dobar. Pred bendom je bio veliki izazov, i koliko vidim, dugo i oprezno su sve vagali prije nego su se odlučili na novi album. Nema patetike, nema peglanja, nema onog uzaludnog oživljavanja stare slave ili stare scene, i najvažnije, nema umišljenosti veličine i značaja, već direktni i stari Soundgarden, nešto što se na živom albumu iz 2010 godine ne može čuti. Ljudi su gledali naprijed a da su ostali dosljedni svojoj zaostavštini. Vremena su se promjenila, interesovanja publike su se malo promjenila, uslovi na sceni su drugačiji, ali Soundgarden očigledno ne mare i ako ih volite, „King Animal” bi trebao da vam baš pristojno legne.
Nikola Franquelli