Crna Gora je dobila novi studijski materijal. Radi se o izuzetno zanimljivom projektu “Open Silence” koji je uradila petorka koja se okupila oko imena Soli Ground. O cijelom projektu popričali smo sa bubnjarem Nikolom Vickovićem.
Ajde za početak, umjesto klasičnog uvoda, da predstavimo Solid Ground.
Projekat izgrađen na najčistijem obliku entuzijazma a ima ambicije da nastavi da radi kao bend. Kol’ko izdura. Postavu čine Andrija, Ivan, Nikola, Strahinja (koji je od po puta s nama) i Tamara. Nju možete da očekujete mnogo više na sledećem materijalu koji je već ušao u pilot fazu.
Početkom oktobra objavljen je prvi album grupe Solid Ground. S obzirom na manjak informacija po medijima, ali i u samom paketu sa digitalnim downloadom, može li se ovdje reći nešto više o svemu?
Prije nešto više od tri godine smo sa par skica krenuli u stvaranje svega što može da se čuje na albumu. Ušli smo sa opremom, koju smo imali u tom trenutku, u iznajmljeni prostor i napravili prostor uslovan za rad, sa najosnovnijim potrebama za bilježenje kvalitetnog snimka. Krenulo se u sve to bez jasne vizije o tome đe treba da se stigne ali smo bili odlučni kuda treba da idemo. Jedini ispravni put za svu trojicu je bio stvaranje muzike po vrlo strogim kriterijumima koje smo sebi postavili. Dosta često smo se i bojali nekih ideja, nekad teško pristajali na kompromise ali i uvijek dolazili do njih. Vlro sporo smo nalazili konačna rješenja za kompozicije i aranžmane jer je bilo mnogo ideja. Da smo “pametnije” radili možda bi sad imali 3 albuma s obzirom na količinu materijala koji je prošao kroz ove tri godine. Od samog starta smo bili vrlo detaljni i samokritični. Stvarali smo materijal koji mi želimo da čujemo, često se pitajući “Oće li iko ovo moć slušat?”.
S obzirom da nijesmo imali nikakav vid sponzorstva morali smo sami da prođemo kroz sve tehničke faze realizacije, uz pomoć svima dostupnih informacija. Ivan i ja smo preuzeli na sebe kompletan tehnički dio. Gurali jedan drugog sve dublje u problematiku dok nijesmo došli do prihvatljivih rezultata.
I na početku nam je bilo jasno da nećemo kao trio moći realizovati do kraja projekat i intezivno smo tražili saborce. Nije bilo teško naći ljude sa kojima bi svirali, ali je teško bilo naći nekog ko je spreman za zaplovi u proces stvaranja na naš način. Nekog ko je spreman na direktno i beskompromisno iznošenje mišljenja tokom procesa. Nije nam ga lako bilo s nama a kamo li nać nekog da uđe u tu priču.
Gotovo svi aranžmani su bili postavljeni i snimljeni konačni bubnjevi kad smo kontaktirali Strahinju. Odmah smo mu predočili što ga čeka i on je pristao da se uključi. Poslije prvih par dana već je iznio prvu ideju vezanu za izmjenu dijela aranžmana za Inhale. Samim stavom o mijenjanju nečega što smo smatrali konačnim nas je kupio i jasno nam je bilo da je on dugoročno rješenje. Te promjene koje je on unio su značile ponovno snimanje dionica pa i cijelih pjesama. Tada smo po prvi put čuli nešto što liči na Open Silence.
Nastavljen je rad kao i do tad, samo u četvoro… Najljepši i najteži momenti, sve vrste raspoloženja, najveća druženja i najdublje samoće, sve u jednu prostoriju, svakodnevno, godinama. U suštini sve o čemu album govori, sve emocije koje sadrži su se nama i desile za svo to vrijeme. Nama se ovaj album jednostavno desio. On predstavlja naše tri godine zajedničkog rada. Često ga zovemo “the best of”.
„Open Silence” je objavljen preko profila benda na Bandcampu. Ima li planova za neki drugi vid izdanja?
Nemamo plan izdavanja i promocije osim svirki koje planiramo po Božiću. Fokusirani smo na druge stvari kad je bend u pitanju. Otvoreni smo po pitanju saradnje svake vrste.
Samom koncepcijom i pjesama i albuma uopšte vidi se, da makar kada je CG u pitanju, „pucate” na manju, ali probranu grupu slušalaca. Uz to i rijetki napisi o materijalu sugerišu da ste muziku pustili da krči sebi put. Jesu li ovo svjesni izbori ili sticaj okolnosti?
Kao što rekoh, pravili smo materijal koji ćemo mi da slušamo. Materijal koji zadovoljava naše kriterijume. Svjesni smo da ga nije lako slušati. Mnogo se toga desi za kratko vrijeme. Gledano iz našeg ugla savršeno je smislen. Mnogima se neće tako dojmiti. Sigurno nije pitak materijal. To će neizbježno “probrat” publiku ali to nije bila ideja. Nijesmo “pucali” na publiku uopšte. Pucali smo! “Wait for the ricochet.”
Album je prilično drugačiji od onog što izlazi iz Crne Gore. Očekujete li da će on upravo zbog toga zainteresovati regionalnu publiku?
Nadam se da će ovaj material naći publiku. Nije bitno đe se nalazi i kad. Neke od bendova koje volimo da slušamo otkrijemo poslije 3, 5 ili 10 albuma. To ne umanjuje vrijednost materijala, a i posebno ne remeti slušaoca.
Crna Gora se ne može pohvaliti sa velikim brojem studijskih izdanja u svojoj istoriji, a još manje brojem onih koja su otpjevana na engleskom jeziku. Kako ste se odlučili za ovakav izraz i hoće li on biti prepreka ili će pogurati bend naprijed?
To će se pokazati vremenom. Izabrali smo engleski jezik jer se lakše uklopio uz ovakav izraz a i, sviđalo nam se ili ne, univerzalni je jezik. Planiramo svakako u budućnosti šarati i sa jezicima. Biće tekstova i na crnogorskom ali i na njemačkom pa možda i španskom. Što da ne?
„Open Silence” je prilično raskošan materijal. Na momente neka rješenja podsjećaju na Pattonove side projekte, prvenstveno Mr Bungle ili neke stvari od Steve Morseovih Dixie Dregsa. Nekog drugog će definitivno zvučati drugačije. Zanima me koji su uticaji bili presudni u formiranju benda?
Ako bi morali definisat jednu stvar kao presudnu i nešto što nam je zajedničko onda bih rekao – rok sedamdesetih. Sasvim precizno a opet potpuno neodređeno zbog mnogih različitosti tog perioda. Naravno i sve ono što je na tom talasu plivalo do danas, uz sve aktuelno što nam je interesantno
Kako jedan ovako nesvakidašnji muzički izraz može opstati na ovakvoj muzičkoj sceni Crne Gore i kako on može da se razvija?
Kako mora. Ne možemo zamislit situaciju u kojoj se ne bi bavili tim. A što se okruženja tiče, osjećamo se kao one travke što iz pustinjskog asfalta niču.
Ove godine ste izostali sa vjerovatno jedinog domaćeg festivala na kojem bi, s obzirom na zvuk koji gaji, mogli adekvatno predstaviti autorski rad. Ima li nastavka ove priče sledeće godine?
Ove godine je bio planiran i spremljen nastup na SeaRock Festivalu kao i pratećih nekoliko svirki ali je, nažalost, Andrija morao par dana pred festival da operiše povrijeđeno koljeno. Bili smo prinuđeni otkazat sve to. Planiramo nadoknadit svirkama na kojima ćemo svirati album u cjelosti a uz njega i neke od covera nama značajnih rok klasika. I svakako naredni SeaRock.
razgovarao Dragan Lučić
album možete besplatno preuzeti sa http://solidground-me.bandcamp.com