Soilwork – The Living Infinite

soilworkinfiniterec

soilworkinfiniterecOd momenta kada je bend dao kopiju albuma recenzentima da ga predstave publici, jedino i isključvo čitam hvalospjeve o novom, „The Living Infinite”, albumu. Znate one reklame koje čitate na bestseler knjigama i jeftinom štivu koje se kupuje po kioscima i marketima. Hvalospjevi i riječi hvale i superlativi toliko izlizani i providni, da se čovjeku povraća.

Reklama za uboge praznoglavce. Potpuno ista stvar je i na marketinškom nebu u rokenrol vodama. Viči, urlaj, deri se iz sva glasa da je to najbolji, najveći, najnevjerovatniji album svih vremena, Led Zeppelin, Deep Purple, Sex Pistols i Black Sabbath, sve u jednom, da se tako nešto nikada nije vidjelo. Samo tako seri i rezultati će se pokazati, jer marve i ljudi sa crnim rupama ispod skalpa ima kao salate i kupovaće samo zbog dobre reklame i puniće se kasa. Samo ti udari dobru reklamu i ne brini. Ista stvar je i za novi Soilwork album. A koliko je istina blizu, ili daleko, od svih tih tvrdnji?

No, prije svega, još malo kritike društva. „The Living Infinite” je impozantni dupli album od dvadeset pjesama i osamdesetak minuta trajanja. „Uuuuu! Ooooo! Ma to ne može da valja. Nema benda koji toliko može da komponuje.” To vam je otprilike bila priča koja je mogla tu i tamo da se čuje, i koja je kao neka isprazna mantra, početak svake od ovih gore navedenih recenzija. Naravno, Soilwork su im svima nabili čep u sve tjelesne otvore. Da li je ovo pokazatelj da je album dobar, ili ne? Već sam dva pitanja postavio.

Činjenice su na strani benda. Izdali su jedno kapitalno djelo, dupli album krcat hitovima, prebrodili ponovni odlazak Peter Wichers-a (potencijalno kobno kao što se pokazalo na „Sworn To A Great Divide”), snimili album u nekoliko studija, nekoliko kontinenata, pod pritiskom slave, drugih poslova i privatnog života, te uradili pristojnu reklamnu kampanju. No, album pati od jedne velike boljke, nešto što se već godinama provlači, ali nije bilo toliko očigledno kao sada. Album je matematički precizan do krajnosti. Do detalja je razrađen, nasnimavan pažljivo, sređivan, uštimavan i negdje u tom procesu je izgubio dušu. Album je, jednostavno rečeno, sterilan.

Da se razumijemo. „The Living Infinite”, kao što sam rekao negde na početku, obiluje hitovima, kao što su „The Memory Bliss”, „The Windswept Mercy” ili „Parasite Blues”. Sve pjesme posjeduju onaj prepoznatljivi Soilwork pečat i energiju, ali se strast izgubila u moru perfektne produkcije, nasnimavanja i štelovanja. Čista perfekcija nije i garancija uživanja.

Ne sumnjam da će album dobro proći, i bend zaslužuje, ali su krenuli putem koji donosi više trnja nego meda.

Nikola Franquelli