Više sam izgubio nadu da će naići neki dobar Death Metal bend koji bi malo razmrdao učmalu i uspavanu scenu. Svakako nisam očekivao da će doći iz Mađarske.
Sin of God vrlo dobro vide granicu između brze i agresivne i suviše brze i suviše agresivne pjesme. To je glavna karakteristika na ovom albumu. Sve su pjesme brzinski perfektno odmjerene i to ušima najviše prija. Nemam ništa protiv bendova koji vole brzinu svjetlosti, ali to je kontraproduktivno na duže staze i čisto zadovoljavanje ličnih prohtjeva. Ako je bend u potrazi za nečim višim, kvalitetnijim, onda treba da obrati više pažnje da ne povrijedi čulo sluha slušaoca, a ljudski um može da obrađuje brzinu i gustoću snimka do jedne određene granice. Sve preko te granice, pa i onaj mali dio oko granice, je ili skoro neslušljivo tj. potpuno neslušljivo. Lekcija iz akustike. Sva sreća pa su Sin Of God naučili na greškama drugih bendova i sve naučeno primjenjuju na svojim pjesmama koje odlično zvuče. Ništa spektakularno novo ili iz korijena revolucionarno, ali urađeno odlično, hrabro, sa žarom i poletom. Ritmika je takođe vrlo bitan detalj ovog albuma i na nivou je da će slušaoca zakucati ispred zvučnika. Nema baš mnogo bendova koji ovako uspješno spajaju sve dijelove slagalice, pa im dajte šansu i poslušajte „Aenigmata”.
Nikola Franquelli