Ovo je album koji je čekao mnogo vremena, previše, da vidi svjetlost dana. Međutim, uvjek sam bio pobornik ideje da je bolje čekati i album izbaciti u pravo vrijeme, kada je sve skockano i kada je vrijeme zrelo. Sacramental Blood su upravo to i uradili. Sada, da li namjerno ili pod uticajem okolnosti, to je nebitno. „Thernion Demonarchy“ je napokon ovdje.
Neka mi bend oprosti, ali kada sam prvi put vidio i upoznao Milana Dobrosavljevića (gitara i glavni kompozitor), znao sam da čovjek ne može nešto loše da uradi i da će se njegovo ime provlačiti kroz Srpski metal underground i da će ostaviti neizbrisiv trag. Sa ovim prvim albumom je opravdao sva moja očekivanja. Mada, naravno, bez odične ekipe ne bi mogao sve to uraditi, i ovdje moram da spomenem i Srđana Todorovića, ponosnog vlasnika glasnih žica koje objedinjuju sve najbolje što je ikada izašlo na metal sceni, te Ivan Petrović koji je zauzdao bubnjarsku neveru i pretvorio u rušilačku snagu. Ne griješite ako mislite da sam pretjerao sa hvalospjevima, da sam suviše subjektivan. Uhvatite ovaj album u ruke i preslušajte ga dobro i ubrzo ćete shvatiti zašto. Nego, da se vratim na „Thernion Demonarchy“.
Uvjeren sam da svako malo čujete termin „old school“ i da je neki bend/album poređen sa starom školom. Vjerovatno ste se isto tako pitali kakve veze ima upravo taj bend/album sa starom školom. Koliko puta vam je do ušiju došao album koji zvuči kao old school? Sve je to nekako blizu, ali hvali ono nešto što su imali bendovi osamdesetih ili devedesetih godina. U ogromnom broju slučajeva je nedostajala atmosfera tih godina kada je death metal nastajao i posjedovao sav elan početka i sirovu snagu mladosti, koja ne može da se emulira ni svom tehnikom niti svim muzičkim umjećem. Potrebno je osjećati i apsolutno vjerovati u ono što se radi da bi ispalo ovako upečatljivo kao na „Thernion Demonarchy“. Ovo nije emulacija stare škole. Sacramental Blood su stara škola. Kao Deicide, kao Morbid Angel, kao Obituary, kao Cannibal Corpse, kao Death, kao samo izabrani i najbolji bendovi koji i dalje rade i traju. Bend upravo to na „Thernion Demonarchy“ pokazuju sa nevjerovatnom snagom u jednom širokom luku koji ne ostavlja prostora za bilo kakve komentare. Sacramental Blood i „Thernion Demonarchy“ ne postoje iz čiste pobude da se bude viđen, da se skupljaju ribe, da se kurče momci sa jednim albumom. Postoje iz razloga što izgaraju za željom da rade i ništa ih drugo ne interesuje sem da budu dobri.
Već od uvodnih tonova „Demonized“, prve pjesme na albumu, očigledno je da aždaha Sacramenta Blood ne misli da ostavi niti šaku trave na bojnom polju i nakon kratkog uvoda kreće opšte audio bombardovanje. Nemojte pomisliti da je ovo još jedan od onih albuma koji žure i jure kao muha bez glave u nadi da će je neko primjetiti kao najbžu muhu. Sacramental Blood su prekaljeni muzičari i majstorski znaju da naprave pjesmu u kojoj je ukrštena muzička agresija, melodija i mnogo gruva. Nije to neka posebna filosofija, ali kao što možete vrlo dobro čuti na mnogim drugim primjerima, malo ih je koji to uspjevaju da urade.
Posebno zanimljive su teme pjesama. Naime, površno gledano, izgleda kao da su isključivo pagansko, anti religijske i sl. ali malo dubljom analizom se otkrivaju paralele sa svakodnevim životom, društvenim tokovima i socijalnim problemima koji nas sve okružuju. Vrlo dobro su spojili onostrano sa svakodnevicom. Summa summarum, uvjeren sam da Sacramental Blood sa „Thernion Demonarchy“, kada uskoro udari, ima da uzdrmaju lokalni underground. Ovo je album koji zastrašujućom silinom može da pomete patetičnu konkurenciju i stavi tačku na jednu cjelinu. Vrijeme je irilevantno. Ako do sledećeg albuma bude trebalo još deset godina, onda ćemo čekati strpljivo, jer se svaki trenutak isplati desetostruko.
Nikola Franquelli