Ponekad pozicija u prvom redu i ne garantuje najbolji mogući doživljaj koncerta. Ovo ponajviše važi za spektakle poput onog koji se desio u zagrebačkoj Areni 13. aprila. Ako su vaše uši odavno prebrale sve tonove i riječi koje sobom nosi više od trideset godina star dupli album „The Wall”, vaše čulo vida i poslije dvadesetak ovakvih koncerata će imati šta da otkrije. O idejama koje je iznova porodio Watersov putujući „cirkus” je izlišno govoriti.
Prvo što posjetioca ovakvih istinskih spektakla (kakvih je danas užasno malo) zapanji je raznolikost publike čija dob varira od 4 godine, pa do onih koji su vjerovatno stariji od skoro sedamdesetogodišnjaka koji je bio na bini, a izgledao kao u punoj životnoj formi. Muzički i nacionalni profil okupljenih nije ništa manje zapanjujući. U majicama Toola, Maidena, Ramonesa, Yesa i Animalsa, fanovi od Makedonije i Bugarske, pa do Slovačke i Austrije su bili tu i pjevali kompozicije sa bendom koji često baš i nije bio onaj čiji im logo leži na prsima. Pravo zadovoljstvo je bilo gledati rasprodatu salu Arene koja je skoro u potpunosti ispoštovala molbe benda da se koncert ne fotografiše uz pomoć bliceva, jer će pokvariti utisak brojnih projekcija koje su se odvijale što na samom zidu, što na već odavno prepoznatljivom flojdovskom kružnom ekranu u pozadini. Naravno, nijesu izostale ni dvadesetometarske lutke bez kojih postavka „Zida” ne bi bila ono što jeste, leteća svinja, brojna pirotehnika, te hidraulična bina sa više nivoa, te ogromne kartonske „cigle”. Sve ono što je nekada predstavljalo prepreku za Pink Floyd i sada već antologijsku, ali vrlo kratku turneju koju će najveći broj fanova pamtiti isključivo po video zapisu iz Earls Courta, danas je samo jedna od redovnih stavki na check listi dvojca scenografa Lloyd – Fischer.
Ono što je započelo, kako 1979. tako i ove aprilske zagrebače noći, kao intimna ispovijest satkana prije svega oko pogibije Watersovog oca u drugom svjetskom ratu (upravo prvi slajd na zidu je bila stara požutjela fotografija Eric Fletcher Watersa), pretočiće se u jednu globalnu, svima nama jako blisku priču. Onu o ratu, gubitku bližnjih, svesvjetskom big brother sistemu, konglomeratima, podjelama, a što će Waters majstorski sažeti u natpisima na Zidu, bilo da se radi o njegovom iz pjesme „How to Kill a Child”, Kafkinom iz „Procesa”, Banksijevim jerusalimskim, ali i drugim grafitima, Wikileaksovim snimcima ubijanja nevinih fotoreportera ili Ajzenhaurevoj: „Every gun that is made, every warship launched, every rocket fired signifies in the final sense, a theft from those who hunger and are not fed, those who are cold and are not clothed”. U cijelu priču, naravno, bio je uključen i momenat u kojem se autor kritički osvrće i na religije, ali i vodeće svjetske robne marke. Ovo je odavno prisutno na Watersovim turnejama, ali krvavo crveni krstovi, Davidove zvijezde, polumjesec i zvijezda, te znak Shella i Mercedesa koje su prvo padali po zidu, da bi se u vidu konfeta prenijeli na publiku, prenijeli su poruku jasnije nego ikad do sada.
Muzički je, po očekivanju, sve izvedeno do perfekcije. Skoro kao na albumu, uz par produženih jamova koji su bili nužni kako bi projektovane poruke bile efektnije ili se bend i statisti pripremili za nastavak šoua. Osim već ustaljene višegodišnje Watersove pratnje u vidu gitarista Killminstera i Snowy Whitea, bubnjara Graham Broada i jedinog iz ove ekipe koji je svirao kako sa Watersom tako i sa ostatkom Floyda – klavijaturistom i gitaristom Jon Carinom, bend je pojačan džez klavijaturistom Harry Watersom, G. E. Smithom (Hall & Oates, Hot Tuna, David Gilmour, Bob Dylan…) i Robbie Wyckoffom koji je pjevao Gilmourove dionice, ali i ispomagao glavnog aktera u nekim njegovim. Waters junior koji je krenuo očevim muzičkim stopama je i jedini od ove skupine koji se našao na snimku albuma „The Wall”. Naravno, ne kao muzičar, već kroz čuvenu uvodnu rečenicu u pjesmu „Goodbye Blue Sky” – “Look, mummy, there’s an aeroplane up in the sky”. Naravno, i nakon ove turneje ostaje pitanje koje dijelove je Waters zaista otpjevao, a koji su išli na plej bek. Sa mjesta odakle sam posmatrao cijeli spektakl, reklo bi se da je kompletna numera „The Trial” išla sa trake, ali zbog već pominjanog broja detalja koje je trebalo „uloviti”, malo ko može biti siguran u ovakve tvrdnje. Bilo kako bilo teško da ovo ikome može pokvariti utisak cijele večeri. Vjerujem da su se svi koji su bili prisutni te noći zapitali nakon svega, šta je to što može slušati i gledati nakon ovog spektakla, a što će zasjeniti viđeno u Zagrebu 13. aprila. Autoru ovih redova to može biti samo neki novi koncert istog autora, mada internetom već uveliko kruže glasine da je ovo njegova poslednja turneja. S obzirom na godine veoma razumljiva spekulacija, ali ako uzmemo u obzir da je novi solo album zbog opere „Ca Ira” pomjeren iz 2005. godine u nedogled, te vanvremensku životnu i stvaralačku snagu šezdesetosmogodišnjeg Rodžera, nije za nevjerovati obilježavanje tridesetogodišnjice poslednjeg Watersovog albuma iz faze Pink Floyda – „Final Cut” koja pada 2013. godine. Naravno, pod uslovom da se ova sadašnja ne produži dodavanjem neplaniranih datuma kao što je bio slučaj sa prethodnom „Dark Side of the Moon” turnejom.
dl