Krajem jula objavljena je posthumna autobiografija legendarnog pjevača Rainbowa i Black Sabbatha – Ronnie James Dia. Knjigu je priredio čuveni autor i muzički novinar Mick Wall koji je radio na knjigama o Iron Maidenima, Pearl Jamu, AC/DC, Black Sabbath, Foo Fighters…
Ronnie james Dio bio je u periodu tranzicije dok su osamdesete dolazile. Pošto je napustio Rainbow brod 1979. tražio je nove svirke. Upravo u tom periodu naletio je na Tony Iomia. Ovaj ga je pozvao da se pridruži Sabbathima i popuni mjesto otpuštenog Ozzy Osbourna. Iako je krerativno partnerstvo izgledalo savršeno u prvom momentu i iznjedrilo Sabbathov klasik „Heaven and Hell“ 1980. godine, kada je došao red na njihovu desetu ploču „Mob Rules“ pukotine su se počele pojavljivati unutar grupe.
Donosimo odlomak iz Diove autobiografije pod nazivom Rainbow In The Dark koja je dostupna za kupovinu. U ovom isječku Dio sa čitaocima dijeli tajne o tome kako je nastajao album iz 1981. Mob Rules.
***
Jedan san koji mi se ipak ostvario bio je kada je Sabbath u oktobru bio hedlajner u Madison Square Gardenu. Pomislio sam na one dane prije dvadeset godina i nekoliko života, kada bih prošao pored Gardena, gledao gore u bilo koje ime sa najave i maštao o tome da na istom mjestu vidim i svoje. Još uvijek zapravo nisam imao svoje ime tu, ali ime svog benda jesam. Pojavilo se 19.900 ljudi i prema Billboardu to je bio koncert sa najboljom zaradom u SAD te nedjelje. Napokon sam pjevao u MSG-u. Sam šou nije bio savršen. Sjećam se da sam sa Sandy Pearlman imao svađu u bekstejdžu, ali to je sve bilo zaboravljeno kad sam se popeo na pozornicu. Bio je to veliki trenutak za mene.
Bilo je sjajno biti u bendu na njihovoj prvoj turneji po Japanu. S Rainbowom sam se navikao da budem hedlajner pred 15.000 posjetilaca u Budokanu. Sa Sabbathom smo napravili niz manjih nastupa u Tokiju, Kyotu i Osaki. Zatim smo odradili nedjelju dana manjih nastupa u Sidneju.
Nedugo zatim otpustili smo Sandy, a ja sam preuzeo menadžersku ulogu dok ne uspijemo nešto sklopiti kad turneja završi. Otprilike u to vrijeme bio me je glas da se namećem. Istina, postao sam mnogo asertivniji. Morao sam biti. Sabbath je bio brod duhova kad sam im se pridružio. Očajnički im je trebao kapetan, a ja sam bio više nego sretan što sam preuzeo tu odgovornost, prije nego što sam shvatio koliko su duboki neki problemi i koliko su neki od njih bili nerješivi.
U međuvremenu smo morali snimiti drugi album. Za prvi, Tony i ja smo pisali u kontrolisanom okruženju – u dnevnoj sobi s malim pojačalima. Novom smo pisanju pristupili mnogo drugačije. Unajmili smo studio, pojačali se što je glasnije moguće i razbili. Moglo bi se reći da je napravljen za drugačiji stav.
Geezer je sada bio uključen i to je gotovo neizbježno promijenilo hemiju u kojoj smo Tony i ja uživali radeći sami. Postalo je očito da se Geezer želi ponovo uključiti u pisanje tekstova. Tokom Ozzyjeve ere, iako je Ozzy smislio vlastite vokalne melodije, Geezer je gotovo uvijek pisao tekstove. Možete samo skenirati tekstove klasika poput „War Pigs“ ili „Children Of The Grave“ da biste shvatili koliko je Geezer dobar. Sa druge strane za „Heaven and Hell“ ja sam napisao sve tekstove i uvijek sam pisao vlastite tekstove. Nikad mi nije trebao koautor. Ni sada mi nije trebao. Geezer i ja bili smo prijatelji, ali ovo je momenat u kome sam se našao sa Tonyjem i Sabbathom: unio sam glas, vokalne melodije i riječi. Ovo je zabilo klin između nas. Na kraju bismo to prošli, ali zasad je to bila rana koja je postojano odbijala potpuno zacijeliti. Tony se trudio da ne primijeti bilo kakve promjene. Poznavao se i radio sa Geezerom cijelu svoju karijeru; očito su imali mnogo dublju vezu. To nije bilo važno kad smo počeli pisati zajedno. Dok smo još dobro sarađivali, osjetio sam kako se Tony udaljava od mene – isprva samo malo, kasnije, puno.
Tonyjeva negodovanja ticala su se solo ugovora koji sam nedavno potpisao. Nakon uspjeha „Heaven And Hell“, bend je uspio ponovo pregovarati o boljem dogovoru sa našim diskografskim kućama, Warner Bros. u Americi i Polygram u Evropi. Dogovor koji smo postigli uključivao je ponudu solo ugovora za mene. Nije to bio veliki novac i nije se raspravljalo o pokušaju da se od mene napravi solo zvijezda. Bio je to lijep dogovor koji mi je trebao dati prostor da napravim vlastiti album u nekom trenutku u budućnosti, negdje između obaveza u Sabbathu. Prva mi je misao bila napraviti album na kojem ću biti sa svim svojim prijateljima, poput Kerry Livgren iz Kansasa, momcima iz Elf-a, David Stoneom, Skunk Baxterom i drugim ljudima sa kojima sam se družio prije nego što sam upoznao Tonyja. To će jednog dana biti zabavan album. Tony to nije vidio tako. Činilo mi se da je mislio da ponuda za solo album unosi razdor među nas i da je zbog toga prilično živčan.
Prva pjesma koju smo snimili bila je „The Mob Rules“, po kojoj smo na kraju nazvali album. Tony i ja smislili smo jednu od naših najboljih rokačina na bivšem seoskom imanju Johna Lennona, Tittenhurst Park, u blizini Ascota: u poznatoj bijeloj kući u kojoj je napravio i snimio album „Imagine“. Samo smo džemovali oko ideje za pjesmu koju smo trebali uraditi za soundtrack nadolazećeg animiranog filma, „Heavy Metal“, s Johnom Candyjem u glavnoj ulozi. Film je razbijao, ali je naša stvar bila žešća od pištolja.
Ostatak albuma smo odradili u Record Plantu u LA-u. Martin je ponovo producirao i velika energija je isijavala iz dosta muzike, ali nismo mogli pobjeći od ideje da je to nastavak albuma „Heaven And Hell“ i da imamo puno toga za dostići. Priznajem da je „Turn Up The Night“ bio podsvjesni pokušaj stvaranja „Neon Knights pt 2“. „Voodoo“ je donekle zamišljen kao „Children Of The Sea“ sa ovog albuma. Najbolja pjesma bila je „Sign Of Southern Cross“, što je za mene bila jedna od najboljih stvari koje smo ikad učinili, uz „Heaven And Hell“, možda i bolja.
Kad je „Mob Rules“ objavljen u novembru 1981. nije baš ponovio uspjeh svog prethodnika. Pao je na 12. mjesto u Britaniji i ponovo u Top 30 u Americi. Recenzije su bile mješovite. Onima kojima se svidjelo jako se svidjelo. Oni koji to nisu shvatili samo bi slegnuli ramenima. Za mene je to jedan od najboljih albuma koje sam ikada napravio.
Na turneji, Sabbath je bio jednako tražen kao i prije. Napravili smo još jedan šou u Madison Square Gardenu i rasprodali LA Arenu i LA Forum. Putovali smo od novembra 1980. do avgusta 1981. uglavnom po Americi. Uhvatili smo ritam. Međutim, do kraja turneje, osjetio sam da smo se kotrljali u pogrešnom smjeru i možda bi se mogli srušiti.
Osjećao sam se sve otuđenije od Tonyja i Geezera. Volio sam povremeno popušiti džoint i popiti pivo, ali nisam radio kokain i nisam imao vremena za teške droge. Tony i ja smo možda to radili dok smo zajedno džemovali ili pisali, ali društveno smo sada bili različiti polovi. Vinny je sada bio moj najbolji prijatelj. Bio je iz Brooklyna. Obojica smo bili Njujorčani. Voljeli smo puno iste hrane. Do kraja turneje, Vinny i ja bismo se nakon predstave odvezli u jednom automobilu, a Geezer i Tony u drugom.