Prije dvije sedmice Radiohead su se ponovo na prepad vratili na svijetla svjetske pozornice: “Dobar dan, završili smo novi album i biće objavljen za pet dana”. Nijesmo ni stigli da se, kao i uvijek kad se najavi neki album, zapitamo i raspitamo (uzalud?) šta da očekujemo. “King of Limbs” je već tu i dobija svoje mejsto u plejlisti. Prvo slušanje – “WTF!?”. Peto slušanje – ovo je prekratko i dosadno . Deseto slušanje – oblici već počinju jasnije da se naziru. U pitanju je mračan, klaustrofobičan, anksiozan i, u odnosu na ono što smo do sad navikli, neobičan album. Ništa novo za momke iz Oksforda zar ne? Međutim, prošli “In Rainbows”, ujedno jedan od najmelodičnijih albuma ovog benda, zvuči kao “MTV Hits” u odnosu na ovo. Na ovom albumu nema hitova, nema epskih tinejdžerskih himni ni orkestriranih žalopojki. Na ovom albumu praktično nema ni refrena!
“King of Limbs” se, nagađate iz naziva albuma, bazira na bubnju tj. ritmu. Bas kao da spaja sve ostale elemente da se ne razlete svaki na svoju stranu, dok su gitara i piano tu tek na kašičicu, plutaju u atmosferi često kontrirajući ritam sekciji. Naravno, preko toga se razliva sveprisutni vokal Tom Jorka koji je svoj mumlajući stil pjevanja doktorirao zadnjih godina. Prema pisanju na njegovoj twitter stranici, novi album Radioheada je inspirisao – dubstep! Srećom (ili nažalost?), klasična forma ovog sve popularnijeg pravca u muzici da se osjetiti u svega par pjesama. Nemirna oksfordska petorka ponovo se pozabavila, ovog puta novom, granom popularne muzike iskrivljujući je i izobličujući svojom percepcijom muzike. Onima koji se još od “OK Computer” nadaju povratku gitaraskom zvuku, Radiohead šalje jasnu poruku “There’s no coming back”.
Ritmičan, atmosferičan, gruvi i melodičan, ovo je Radiohead za stondiranje u kasnim večernjim satima. Post-dubstep avantura koja leži na nervoznim sinkopiranim ritmovima a la WARP records, što je sve prisutniji momenat u muzici ovog benda, iznad kojih se sudaraju talasi fusion jazza i ambijentalne muzike, “King of Limbs” raspolaže nježnom paletom zvuka koja ne predstavlja napor za prosječne uši. No u isto vrijeme, zadržava svoju introvertnost i čudnost, gajeći kontrast izmedju tenzije i meditacije, zbunjujući slušaoca na svakom novom koraku. “You’ve got some nerve coming here” kao da mu poručuje Tom Jork dok pjeva. Jedino “Codex” sa svojim piano akordima u maniru “Pyramid song”, zvuči poznato i predvidljivo. Avangardna “Bloom”, koja otvara album, petominutni je sukob instrumenata u najboljem maniru fusion jazza. “Morning Mr Magpie” i “Little By Little” nastavljaju uznemirujući tonom, a “Feral” eksploatiše osnove dubstepa oslanjajući se na repetitivni ritam, izuzetno dubok bas i isjeckane vokalne semplove. Suptilnoj “Lotus Flower”, ujedno prvom singlu sa albuma, život daje predivna bas dionica i na cijelom albumu najmelodičnija linija za Jorkovo falseto pjevanje. “Give Up The Ghost” je jedna od rijetkih pjesama u kojoj su bubnjevi u drugom planu, a glavnu ulogu preuzima stonderska akustična gitara obojena pozadinskim e-bow efektima u stilu Sigur Rosa. Album zatvara intrigantna “Separator” koja na prvu loptu zvuči suvo i bezoblično, međutim vrlo brzo utapa slušaoca u svoj gruv oko kojeg vibrira tona reverba i udaljeni eho. Trajanje albuma malo preko pola sata ostavilo je brojne spekulacije. Već postoji baza ljudi koji tvrde da je u pitanju samo prvi dio albuma. Sa druge strane, to se može čitati i kao ostvarenje zamisli Toma Jorka koji je prije par mjeseci izjavio da klasičnu formu albuma treba mijenjati i da treba izdavati kraće forme u manjem vremenskom periodu.
“King of Limbs” nije ni najbolji ni najgori album ovog benda. To je prije most u kretanju Radioheada ka svom novom zvuku, stidljivo stupanje na nova polja muzike, mogući pokazatelj što možemo očekivati u budućnosti od ovih momaka. Oko njega se ovih dana lome mnoga koplja, kako među kritičarima, tako i među publikom. Tom Jork i ekipa su nam uvalili novu zagonetku, bezobrazno se smiješeći iza kulisa. Da li ova zagonetka ima rješenje ili je sama sebi svrha – samo vrijeme će pokazati.
SS