Pocztówka Dźwiękowa
U nedavnom Premotavanju ugostili smo basistu Sex Pistolsa Glenn Matlocka. On nam je između priča o svojim bendovima i muzici, kao fusnotu provukao jednu zanimljivu dogodovštinu sa turneje iz Poljske.
“Na putu kroz Poljsku neko mi je dao razglednicu. Neka scena iz Poljske. Pogledaj, pomjeri je na svijetlo, rekao mi je, i pomjerio sam je na svijetlo. Tako si mogao vidjeti ploču koja je štampana na licu razglednice. To je bio način da dijele muziku. Pustiš razglednicu na gramofonu” – ispričao nam je Matlock.
I zaista dosta prije ere Pistolsa, tokom 60ih i 70ih godina prošlog vijeka dok je u Poljskoj vladao komunistički ustrojen režim štampale su se ove razglednice sa rupicom u sredini. Pocztowke Dźwiękowa ili zvučne razglednice su se proizvodile i ranih osamdesetih, kada njihova proizvodnja opada i uskoro završava.
Iako je tih osamdesetih krenula nova era za ovu državu, ni sama proizvodnja, pa tako ni nestanak ovih zanimljivih muzičkih relikvija nije nužno vezana za dotadašnji represivni politički sistem.
Poljske zvučne razglednice su koliko smo uspjeli da saznamo egzistirale uporedo sa regularnim izdanjima zapadne muzike. Neke ploče su stizale sa velikim zakašnjenjem, kada bi popularnost pjesama koje su nosile već minula. Muzičke razglednice su bile glasnik svjetskih trendova.
Pravile su ih veće kompanije, kakve su u to vrijeme bile Muza, Pronit, Ruch, ili od sredine sedamdesetih KAW, Tonpress… Osim u fabrikama štampale su se i na kioscima u kojima ste mogli snimiti čestitku i odabrati numeru iz kataloga, te poslati nekom.
“Draga tetka, vrijeme kod nas je lijepo, nadam se da si dobrog zdravlja. Pozdrav od Katarine”, čulo se sa ovog komadića kartona, a onda bi zapjevušio Elton John ili The Shadows… Otprilike je to bilo tako. Ili je zapis sadržao isklučivo muziku.
Izbor pjesama koje su snimane na ovim “pločama” nije imao nikakve veze sa aktuelnim singlovima poznatih izvođača. Snimalo se šta se stigne. Jednako tako su nasumični bili i izvori sa kojih se reprodukovao originalni audio zapis.
Muzika koja se našla na ovim razglednicama „skidana“ je ili sa ploča koje su nabavljane u inostranstvu ili u većem broju slučajeva sa radija Luksemburg. Izvori do kojih smo došli kažu da su prodavane potpuno legalno. Najčešće su sadržale jednu pjesmu. Kasnije, sa povećanjem formata razglednice, broj pjesama povećan je na dvije. Veoma često žanrovski, vremenski, tematski ili geografski nevezanih izvođača.
Razglednice su bile nešto deblje od fleksi diskova koji su bili u upotrebi svuda u svijetu, pa i kod nas. Prekrivane su tankim slojem plastike na koji se nanosio zapis.
Zbog papira na kojem su štampane najvjerovatnije su mogle da se poslušaju svega par puta prije nego je kvalitet zvuka značajno opadao.
Dosta bolje su zvučale njihove plastične varijante. Napravljene od znatno tvrđeg materijala, gubile su nešto manje na kvalitetu, ali još uvijek bile daleki eho originalne reprodukcije. No, bilo je to sasvim dovoljno za tadašnje slušaoce.
Muzičke razglednice su bile kao današnje, kasnije nešto većih dimenzija i često drugačijeg formata da bi mogle primiti veće kružne zapise.
Dizajn ovih nosača zvuka je posebna priča. Na razglednici su najčešće bile odštampane standardne fotografije kućnih ljubimaca, cvijeća, prirode, lica žena i muškaraca. Grafička rješenja i floralni motivi koji su iako nevezani za muziku koju su nosili bili ipak najprikladniji sadržaju koji su krili. Tako je, recimo mačka sa lica razglednice na naličju krila Donu Sumner, dok su ilustracije namjenjene djeci mogle donijeti Zapine melodije. Bilo je i posztowki koje su nosile sliku izvođača, no to je vjerovatno bilo pri samom kraju proizvodnje ovih nosača zvuka. Takav je recimo slučaj Eurythmics albuma “In the Garden” objavljenog 1981. godine čije su pjesme “English Summer”, “Belinda”… nalazile svoje mjesto na razglednicama koje su krasile slike Annie Lennox i kompanije.
Na poleđini su bile standardno postavljene linije za ispisivanje podataka primaoca pošte, mjesto za markicu i najčešće osnovni podaci o pjesmi urezanoj na lice razglednice. No, to, uvjerili smo se, nije bilo pravilo. Po sredini zvučne kartice štrčala je mala rupa za osovinu gramofona.
Uređaji na kojima su Poljaci najčešće slušali muziku, pa i ove zanimljive nosače zvuka, zvali su se Bambno. Proizvodila ih je firma Unitra-Fonica. Dio na koji se postavljala ploča bio je povezan sa poklopcem u koji je integrisan mali zvučnik.
Danas se Posztowke Dźwiękowa mogu nabaviti preko svih velikih internet prodavnica poput e-baya i Amazona. Cijena im se kreće od petnaest pa do par stotina dolara. Čini se da cijenu ne formira ni kvalitet, ni očuvanost, ni muzika koja se nalazi na njima i svakako ne dizajn. Cijena je vjerovatno proizvod prodavčeve slobodne procjene. Iskustva vlasnika ovih razglednica govore da se one i danas mogu naći na buvljacima po gradovima Poljske i kupiti za par eura.
Na njih, naravno, treba gledati kao na kuriozitet i ogledalo jedne ere. Kao takve dovoljno govore o moži muzike.
DL
{gallery}razglednice{/gallery}