Marko Janjušević je muzičar i likovni umjetnik iz Nikšića. U muzici je već neko vrijeme kroz rad sa bendom Manitou u kom ima ulogu frontmena. Osim toga izražava se i kroz alter ego – Pass Manit čiji se prvi video upravo danas premijerno zavrtio na našem portalu. Ethiopia je najavni singl albuma „Zion” koji Pass Manit uskoro objavljuje.
Polako se spremaš da izbaciš svoj prvi solo materijal. Kakvo je to iskustvo i šta se može očekivati od njega?
Aktivan rad na solo album traje skoro dvije godine. Uvijek sam želio da se, u muzičkom smislu, izrazim na taj način. Sam. Ulazak u proces je predstavljao veliki izazov tada, jer nisam dovoljno dobro poznavao softver kako bih svoje ideje pretočio u djelo. Potrebno je bilo ostaviti ogroman broj sati ispred monitora. Pored toga, rad je zahtijevao određenu hrabrost, ne da opstanem u procesu i nastavim da radim, već da odbacim gomilu dobrog materijala koji je nastao od početka rada do danas, i na taj način sazrem kao autor. Pokušao sam da postignem eklektičnu fuziju elektronske muzike u kojoj bi se sadržalo sve ono što sam radio do sada, kako bih sebi otvorio mogućnost da potonem još dublje u istraživanje beskrajnog prostora zvuka. Album „Zion”, za mene lično predstavlja jedan veliki pređeni put i jako unutrašnje pomjeranje koje je tražilo veliki broj odricanja u životu.
Šta je bila inspiracija za „Zion”?
U muzičkom smislu je inspirisan britanskom underground scenom, pa se žanrovski vrti oko trip-hop muzike, sa primjesama grime-a, reggae-a, dubstep-a, drum&bass-a i sl. Ja najviše volim da ga nazovem „dub” albumom, jer se u tom žanru sadrže svi nabrojani. Karakterišu ga jaka i mistična atmosferičnost, bogata teškim bas linijama i ritmovima. Lirički i poetički se bavi raznim temama, uglavnom usko vezanim za moju intimu i lično stanje svijesti i inspirisan je raznim stvarima iz ličnog iskustva kao i djelima iz drugih umjetnosti.
Završio si likovnu akademiju, veoma si aktivan kroz solo radove i bend Manitou. Ima li nešto van sfere umjetnosti što te zanima i kako sve to funkcioniše jedno sa drugim?
Likovna umjetnost i muzika, u mom slučaju, lako funkcionišu i dopunjuju jedna drugu. Često pomislim da treba jednu da ostavim iza sebe kako bih svu energiju uložio u drugu stvar, ali mislim da je to u mom slučaju nemoguće. Muzika me odmara od likovne umjetnosti i obratno. Takođe, dosta toga što sam naučio u likovnoj kulturi je itekako upotrebljivo i korisno unutar muzike i obratno. Sve aktivnosti koje ne pripadaju toj sferi direktno služe istoj. Sva iskustva stečena mimo sfere stvaralaštva služe da dodatno obogate stvaralaštvo. Htio ja to ili ne. A zanimaju me razne stvari, sve što vole mladi i stari. A ponešto i što ne vole.
Etiopija je prvi singl za album koji će donijeti 16 pjesama. Možeš li malo proširiti ovu priču za naše čitaoce?
Sva lirika pjesme se sastoji od tri riječi: “Zion, Utopija, Etiopija.”, što se neposredno vezuje za rastafarijansko vjerovanje o Etiopiji i planini Zion, kao kolijevci ljudskog roda, dok je “Utopija” stanje koje vlada u tom mjestu, a ispoljava se kroz bezvremensko i bezprostorno jedinstvo. Ulazak u jedan takav prostor bi bio moguć jedino kroz savršeno stanje tijela, uma i duše, koje bi ljudima otkrilo neraskidive kosmičke veze između svih elemenata vidljivog i nevidljivog svijeta.
Kakvi su planovi sa izdanjem. Objavljivanje, promocija, spotovi, nastupi?
Proces izdavanja je još uvijek nešto o čemu intenzivno razmišljam. Vjerovatno ću pokušati da pronađem neku izdavačku kuću za koji bih izdao album. Pored toga, planiram da izdam još dva-tri videa. Radiću promociju spota u Tunjeluu Nikšiću, u ponedjeljak četvrtog maja. Prve promocije će biti u vidu DJ setova, neću još uvijek izvoditi live verziju albuma. Imam planove vezano za to, pa ćemo vidjeti kako će se te stvari odviti u budućnosti. Neke od pjesama će se naći i na regularnom repertoaru Manitou-a.
Kako se ovo što radiš uklapa u crnogorsku scenu. Ima li svoju publiku?
Činjenica je da žanrovi kojima se bavim nemaju svoju publiku kod nas, i da će mnogi koji se susretnu sa albumom istovremeno po prvi put susresti sa tom vrstom muzike. Iz tog razloga, ne zamaram se očekivanjem, trudim se da ostanem u sadašnjosti i da se nadam da će kvalitet albuma naći svoju ulogu i mjesto u velikom procesu kulturalizacije ovih prostora.
Manitou – drugačija, a opet slična priča. Izražajna sredstva su nešto drugačija, ali čini se da je ideja ista. Reci nam nešto o radu sa bendom?
Rad na solo albumu, logično, ovisi najviše o meni i o mom stanju u datom trenutku. Rad sa bendom je nešto drugačije.Kad se desi, kao što se to desilo u mom bendu, da jednu ideju dijeli pet ljudi i da se zajedno bore da je ostvare, normalno je da se između članova stvori jedna posebna vrsta veze. Trudimo se da izvučemo maksimum iz mogućnosti koje imamo i polako da širimo svoju viziju muzike. U bend svaki član donosi neko svoje iskustvo i uklapa ga u jednu živu energiju koja se stvara dok sviramo. Filozofija i poetika benda se ne razlikuje od one koja se nalazi na mom solo albumu, ali način jeste drugačiji i nadam se da će moj solo projekat pomoći i toj priči da se razvije u pravcu u kom bi trebalo da se razvija. Rekao bih i da je Manitou više autorski live bend nego što je studijski bend, što nije slučaj sa mojim albumom, tako da se nadam da će se te dvije krajnosti spojiti u nekom narednom periodu.
Ima li nekih regionalnih ponuda?
Polako dolazi sve više ponuda za nastupe u regionu. Naravno, mislim na Manitou. Vidjećemo kako će se stvari odviti nakon izlaska mog albuma. Manitou takođe uskoro ulazi u studio, tako da se nadam da će muzički angažman u regionu biti sve veći. Sav dosadašnji rad vidim samo kao pripremu terena za nešto što tek slijedi. Može se izaći i nastupati, ali uslovi u kojima se to odvija uveliko zavise od kvaliteta muzike, nastupa i profesionalnog odnosa prema muzici kao poslu. Najavio bih i svirku Manitou-a i Mangrov-a u Montenegro Pub-u u Podgorici u nedjelju desetog maja.
I spot si radio pretežno sam.
Jednom prilikom, dok sam studirao, kukao sam kako imam ideju, koja je u tom momentu u mojoj glavi već bila remek djelo, ali nemam tehničkih mogućnosti da je sprovedem. Tada sam od druga čuo vrhunsku rečenicu, mada sam zaboravio čija je, a glasi “Ako želiš da snimiš film, a nemaš mogućnosti za to, ukradi kameru!”. Danas sam dovoljno sazreo, od tog vremena, da shvatim da mogu i da je pozajmim i uredno vratim nakon što završim posao, što sam i uradio.
Koja te je ideja vodila dok si radio ovaj video?
Osnovna ideja mi je bila da posjetim lokacije, koje inače često posjećujem, i da pokušam kroz likovnost kamere da prikažem jedan od načina na koji vidim svoju okolinu. Radio sam na mjestima, kroz koja ljudi iz Nikšića slijepo funkcionišu, sa idejom da ih vizuelno estetizujem kako bih prikazao kako svaka lokacija, sa svim svojim objektima, ima beskonačan broj formi i načina na koji se može ispoljavati i percepirati. Vodeći se starom poslovicom “Ljepota počiva u očima posmatrača.”, stvorio sam likovnu vezu između lokacija čiste i netaknute prirode i lokacija industrijom ruinirane okoline. Kao subjekat u spotu nalazim se, gdje i svi ljudi modernog vremena, između te dvije krajnosti. Upravo tu distorziju u ljudskom postojanju i preispitujem u pjesmi i spotu. Pjesma nema svoj narativ, pa ga nema ni sami video, te se stoga teži da konzumentu pokrene razmišljanja u pravcu jedne od istina ljudskog postojanja i dovede u vezu potomstvo, korjene i same početke ljudske rase u fizičkom, misaonom i duhovnom aspektu sa trenutnim stanjem svijesti modernog čovjeka.
Konačni proizvod je upakovan u formu eksperimentalnog videa, koji se svojim punktumom oslanja više na samu likovnost videa a manje na narativ istog. Radio sam sav audio/vizuelni posao od snimanja do post-produkcije, uz pomoć prijatelja.
Zahvalio bih se mojim ljudima Biljani, Luki i Belom, koji pored toga što su mi pomogli u snimanju spota, pomažu u radu na kompletnoj priči vezanoj za moj album na svaki mogući način.