Svaka pjesma se, gledano vrlo grubo, sastoji od dva dijela – muzike i teksta. Muzika, u najvećem broju slučajeva, prva upada u oko. Posmatrajući samo muziku, novi album Brejkersa je vrlo blizak prethodnom albumu i mogao bih reći da ne ispunjava moja očekivanja sa svojom jednostavnom svirkom.
Međutim, sva sreća pa se ne može posmatrati album tako jednostrano, i tu u sliku ulaze Canetovi tekstovi. Oni su oduvjek bili interesantni, kratki, koncizni, onako Canetovski odsječni i rimujući. Kada se spoje Antonova muzika i Canetovi tekstovi, dobija se jedna mnogo jasnija slika i na površinu izviru oni poznati Brejkersi, i ovoga puta u jednom vrlo suptilno jakom obliku. Od samog početka benda, Zoran Kostić „Cane“ je pisao društveno socijalno angažovane tekstove, i svjedoci smo da su neki od njih postali neodvojivi dio odrastanja mnogih generacija. Svojevrsni kulturološki fenomen. Na „Sirotinjsko Carstvo“, Cane je zablistao (ili možda potamnio – čitaj ispod) sa najboljim tekstovima ikada, koji u kombinaciji sa Antonovom muzikom i gitarom zaokružuju svaku pjesmu. Gdje je rupa u muzici, tu tekst popunjava i izvlači. Da se vratim na ono „potamnio“ od prije par redova. Stičem utisak da je „Sirotinjsko Carstvo“ odraz Canetove unutrašnje borbe. Prateći njegove intervjue tokom godina, primjetio sam da se čovjek rijetko kada smije. Često zvuči zabrinuto i razočarano. Cijeli album je označen upravo tom atmosferom razočarenja, iako su, u suštini, sve pjesme o onome što Cane propagira dugo godina – ljubav, poštovanje, drugarstvo, Rokenrol! Sa druge strane, i više je nego očigledno da se čovjek bori protiv tog sivila i na pojedinim pjesmama reži, sikće, kida strofe, neviđenom silinom odbacuje te okove i traži izlaz, cijepa glasne žice, plače i vapi za slobodom. Poslušajte prvi singl „Sitna Lova“, zatim refren u pjesmi „Ljubav ne zaboravlja“, i ako pažljivo poslušajte sve pjesme, sve što čovjek ima da kaže, kako izgovara i na šta stavlja akcenat, i biće vam jasno o čemu pričam. Ove pjesme možda neće zasjeniti pojedine stare hitove, ali su od neprocjenjive važnosti za moralnu čistoću onih koji žele da slušaju iskustvo starijega. „Sirotinjsko carstvo“ je najiskreniji ali i najbolniji album benda, i Canetov svojevrsni Vajldovski „De Profundis“. Količina bola je zastrašujuća. Ovaj album iziskuje ozbiljnost, odgovornost i pažnju slušalaca. „Sirotinjsko Carstvo“ nije puka zabava za šire mase, niti je album koji olako treba shvatiti. On je edukacija kroz stihove i muziku, odgoj i pravilno ponašanje. On je roditelj koji odgaja dijete da ulica ima dva lica. Na srpskoj i široj balkanskoj sceni ovakvih bendova i albuma ima sve manje i svaki ovakav album je od izuzetne važnosti za psihofizičko zdravlje to malo normalnog stanovništva. Dugo nama živjeli Partibrejkersi!
Nikola Franquelli