Književnik ne mora da se srodi sa svojim djelom, niti da bude centar, subjekt i izvršilac radnje. Može da se folira, da se bavi tuđim životima i sudbinama, događajima koji ga nijesu ni očešali, da opisuje pojave koje ga i ne dotiču.
To je vještina. Posebno pjesnici mogu da jednim okom gledaju na ono oko sebe, a drugim iznad sebe, da namiguju, da se dodvoravaju, karikiraju, da rade sve kako bi se dopali i sebi i drugima, da budu, kako neko reče ,,vječno treptanje u svijetu”. I to je vještina.
Miki Radojević se svojom poezijom, na moje zadovoljstvo, nije bavio baš takvim vještinama. Nije se skrivao iza drugog ja, niti je bježao u apstrakciju. Knjiga ,,Olovke izlomljenog srca” je upravo Miki Radojević, on se legitimisao kroz nju i kroz svoju poeziju se bavio iskrenošću, kao jednim davno zaboravljenim i otuđenim pojmom i fenomenom, kojim su se nekad koristili Nastasijević i Miljković, a kod nas Vito ili Dugo. To svojevrsno davanje dozvole drugima da uplivaju u vaš život kroz vašu poeziju, to izlaganje sebe i svojih najintimnijih misli i dilema je najviše što jedan pjesnik može da pruži. I upravo zato knjiga ,,Olovke izlomljenog srca” nije sakrivena u simbolima koji bi bili iskorišćeni kao maska i zid iza kojega se neko krije, već se čvrsto drži na temeljima onoga što je život i što je pjesnikovo iskustvo, i iskustvo onih sa kojima ide ili je išao kroz život. Svako mjesto u kojem je bio.
Miki Radojević je pjesnik u rokenrolu, jedan od onih koji se odvažio da se publici obrati i na ovaj način. To je veoma opasna i nezgodna situacija, u kojoj si duplo izložen javnosti, prvenstveno književnoj kritici. Odjednom pod lupu dolazi sve što si radio jer postaješ konkurencija, kao muzičar već imaš svoju publiku, ali kada se u narod spustiš sa knjigom tu već nastaju problemi i time skraćuješ prostor onima koji misle da su ga zauvijek zauzeli. Zato su pjesnici u rokenrolu uvijek bili na udaru, zato je većini, nažalost, pisanje knjiga postalo teret i usputna aktivnost, tek da uz ploču ili CD prikače i jednu knjigu. To nije slučaj sa Mikijem Radojevićem, jer je on, jednom riječju, pjesnik, lirik, kompletan, koji je još imao sreću da se kali kroz sve ono što znači rokenrol. Ukapirao je i prihvatio suštinu, da su poezija i rokenrol isto. Kroz taj uzajamni odnos, interakciju što bi neki kazali, nastajala je i ova poezija. U njoj su godine, putovanja, sukobi, radost, patnja, u njoj su Smederevska Palanka, Kragujevac, Nikšić, u njoj su i Laza, Lune, Mikica, Branko, Miloš, Đorđe, pa i svi mi koji pratimo, podržavamo ili kritikujemo Mikijev rad. Ovu knjigu doživljavam i kao ohrabrenje i podsticaj drugima. Mogu da pjevam svoje pjesme, ali i da ih recitujem, neka ih slušaju, ali neka ih i čitaju.
Zajedno sa Mikijem smo otpjevali mnogo njegovih pjesama, i on nama Nikšićanima nije nepoznanica, niti je on u Nikšiću gost. On je jedan od nas. Kao i njegove pjesme.
(riječ izgovorena na promociji knjige u Nikšiću)
Jovan Jole Vučurović