Nakon Gerija Bušela donosimo vam intervjue sa ljudima koji su pravo oličenje Oi! scene Britanije. Prvi među njima je Andy McGrath. Uživajte.
Andy McGrath je pjevač za mnoge kultnog benda Crux iz Nuneatona. Sa bratom Mickom je napravio bend što je 1978. godine bio potpuno logičan potez. Bend je zatim prestao sa radom 1984. godine ali bilo je povremenih povrataka na scenu. Čini sa da se protokom godina njihov status među skinhed i pank subkutlurom proširio što dovodi do toga da bend kreće krajem ove godine sa serijom festivala na kojima će nastupiti u narednom periodu. Pošto sam sa Andy-jem, koji se bavi i tetoviranjem, dugo frend na društvenim mrežama, u povremenim javljanjima riješio sam da porazgovaramo riječ dvije o karijeri ovih veterana.
Vi ste među prvim bendovima koji su najavljeni za nastup na Rebellion festivalu 2025. Da li si uzbuđen, i čime si se bavio poslednjih godina?
Zdravo, druže! Da, svi smo spremni za akciju. Čim smo prihvatili da sviramo na LA Punk Invasion, počele su da nam dolaze ponude za nastupe širom svijeta, tako da će 2025. biti sjajna godina. Takođe sviramo na velikom festivalu u Parizu, Berlinu, Belgiji, Cream of the Crop u Londonu, Rebellion u Blackpoolu. Razmatramo ponude i za Portsmouth, PUNK na poluostrvu u Škotskoj, a upravo su nas zamolili da sviramo na velikom festivalu u New Yorku, o čemu moram da obavijestim ostatak benda. Sve to započinjemo lokalnim nastupom u Queens Hall-u u Nuneatonu 27. decembra 2024.
Vi ste iz Nuneatona. Kakva je bila scena kada si počeo?
Od kada smo se raspali 1982. godine, svi smo krenuli različitim putevima. Mik (moj brat) i Endi Garner (bubnjar) nastavili su da se bave muzikom; svirali su u ska bendu pod nazivom The Tonics, koji je bio veoma popularan u Midlandsu. Ja sam počeo da se bavim tetoviranjem, što i dalje radim, a Iggy je bio svuda po gradu. U to vrijeme smo svi bili punksi i prešli u skinhead kulturu 1979. godine. Nuneaton je imao ogromnu PUNK i skinhead publiku, tako da je uvijek bilo dobro posjećenih nastupa, sa puno tuča na koncertima, što je otežavalo pronalaženje mjesta gdje bismo svirali.
Vaš EP “Keep on Running” je jedan od legendarnih albuma. Zašto nije bilo drugih snimaka tokom godina do 1998. i albuma How does this go?
Formirali smo se 1978. pod imenom Rough Treatment i svirali lokalne nastupe. Prošli smo kroz nekoliko promjena imena prije nego što smo se odlučili za CRUX. Ušli smo u Woodbine studio i snimili demo koji smo poslali No Future Records, a oni su stavili našu pjesmu “C.L.A.” na svoju prvu kompilaciju “A Country Fit For Heroes”. Od tada smo dobili veliku priliku da sviramo širom zemlje i da podržavamo bendove kao što su Exploited, The Business itd. Bilo je to stvarno zabavno vrijeme, puno alkohola i problema!
Šta bi rekao o skinhead i punk pokretu, i njegovom razvoju? Ta subkultura je veliki deo političke i društvene borbe mladih.
Svirali smo u Skunks-u u Londonu četiri puta, radeći Midlands double header sa Criminal Class. Tada je bilo puno problema između naših i njihovih pratilaca. Nakon toga smo snimili Oi album “Oi Oi, that’s your lot” sa našom pjesmom “Liddle Towers” kao dodatkom. Bilo je to sjajno vrijeme u studiju sa Mikijem i Vinsom iz Cockney Rejects, koji su se pridružili na pratećim vokalima. Nakon toga smo uradili split 12-inčni EP sa The Samples, “Keep on Running”, koji je dobro prošao.
Pomenuta “Liddle Towers” je jedna od vaših hit pjesama. Ovaj slučaj je bio veoma popularan u subkulturi. To je bila velika izjava. Od tada je bilo mnogo slučajeva policijske represije i torture, ali “Liddle Towers” ostaje glavna tema…
Punk i skinhead scena su se smanjili tokom godina, sa samo nekolicinom skinhead-a koji su ostali, uključujući mene – jednom skin, uvijek skin. “Liddle Towers” je uvijek bila veoma popularna na našim koncertima, s naglaskom na lokalnu policiju.
Kanadski bend Home Front u svom videu za pjesmu “Nation” nosi vaše majice. Da li ste svjesni svog uticaja na scenu?
Vidio sam spot grupe Home Front u kojem jedan od članova nosi majicu “Keep on Running”, i nismo bili svjesni uticaja koji imamo na scenu (reci mi više o tome).
Takođe, radiš kao tattoo umjetnik. Da li ljudi znaju ko si kada dođu da naprave tetovažu?
Što se tiče mog tetoviranja, većina ljudi zna ko sam kada dođu da se tetoviraju, i volim da im pričam priče iz prošlih dana sa bendom, a oni to obožavaju.
Koje koncerte ćeš uvijek pamtiti i zašto?
Neki od mojih omiljenih nastupa bili su u Skunks-u u Londonu i Liverpool warehouse-u kada smo podržavali The Business. Miki Fic je bio sjajan momak, stvarno dobar čovjek, zadovoljstvo ga je bilo upoznati (počivaj u miru, Miki).
Šta misliš o današnjoj sceni i bendovima?
Sjajno je što još uvijek možemo da idemo na punk i skinhead svirke kao što su Rebellion i Cream of the Crop, koji održavaju scenu živom sa starijim bendovima, čemu sada i mi pripadamo (konačno).
Hvala za intervju!
Hvala druže, nadam se da ovo pokriva šta si želio da čuješ, Oi! Oi! Till i die!
ĐolepunX