Off Duty je prešao dug kreativni put od „Brana s Bistrice“ do „Na groblju robova“. Kako bi ste ga opisali?
Vjerovatno kao put koji mora da prođe svaki mladi bend, koji pri tome ima želju da svira i ništa više od toga. Daleko od toga da mislim da te prve pjesme nisu dobre, možda bi danas to bolje snimili, producirali, odsvirali bolji solo ili otpjevali nešto bolje, ali sve je to neko iskustvo za kasnije. Drugo, kad je nastao Off duty 2008. godine, bend je činilo 6 članova od kojih je svako imao neku svoju viziju kako treba da se pišu pjesme, i da kažem da je prvih 5 pjesama albuma skup ideja svih nas koji smo prošli kroz bend. Sjećam se da smo pjesmu „Dok traje“ pisali grupno ispred muzeja jer nam je trebala sjutri dan za Borbu bendova, spajali stihove koje smo imali negdje po telefonima napisane na različite teme i dodavali šta je falilo. I danas je nekim ljudima to najmilija pjesma sa prvog albuma Iz prve postave smo ostali ja i Vasilije, koji smo od početka čini mi se najviše autorski doprinosili. Do 2012. su se priključili Vuko i Mito i to je neka postava koja je završila prvi album i održala se do danas. Doduše kako je Mito u zadnje vrijeme na kruzeru veliki doprinos je dao Veljko Vučurović, kako u studiju i u kreativnom dijelu tako i na svirkama. I na kraju svakako da 11 godina života i našeg i benda utiču da se neke stvari ozbiljnije rade nego na početku i da smo sazreli u tom autorskom izrazu.
Negdje sam pročitao da ste „čekali da se stare pjesme zaborave da bi stvarali nove“. Je li to bilo zbog promjene izraza, koji je možda najbolje najavio singl „Oni su uvijek u pravu“?
To je više bila šala jer nisam uspio da smislim bolje opravdanje zašto nismo snimili ništa nekolike godine. Mada s druge strane slabo se šta mijenja u društvu oko nas tako da jednom bendu koji je zadnjih godina prilično usmjeren, što se tiče pisanja, upravo ka stanju u društvu, prilično je teško ne ponoviti se… Pjesma „Oni su uvijek u pravu“ je bio muzički izlet iz našeg nekog pravca, tekstualno mislim da nije toliko izlet koliko je jednostavno najbolja pjesma koju smo napisali. Ali i na prvom albumu ima pjesama slične tematike. EP „Putokaz“ je nastavio temama gdje je stao taj singl ali muzički smo se vratili više onome što smo radili na albumu. Doduše zrelije na oba polja.
Kako kažete u novoj pjesmi: „Ulica puna snova, meni se ne izlazi“… ne lijepa, ail istinita slika koja se može preslikati i na muzičko stvaralaštvo. I pored pristupačnosti tehnologije, studija… malo se stvari prezentuje.
Ti stihovi, a i pjesma govore o ubijenoj volji da preduzmemo nešto po pitanju svog života. Svakako da ove naše ulice nisu pune snova i prilika, više se misli na neku potrebu da se čovjek ostvari u nečemu i napravi neka svoja pravila igre za sebe i svoje bližnje, umjesto što pušta da vrijeme prolazi dok postaje dio glupe mašinerije koja radi po nekim tuđim i suludim pravilima. E sad, da se vratim na tvoje pitanje, konkretno mislim u ovom slučaju da jednostavno ima manje bendova, da su najkreativniji ljudi, uglavnom iz nužde otišli da traže svoju „ulicu punu snova“. I oni, i mi koji smo ostali, smo vidjeli da od muzike kod nas nema hljeba, naravno mislim na autorski rad. Snimanje pjesama i spotova je veoma skup sport s kojim u startu znaš da ti se neće isplatiti. Uglavnom je to razlog i što mladi bendovi ne opstaju i brzo ih prođe volja za sviranjem. Mislim da je svako izdanje zaista veliki uspjeh bez obzira koliko se rijetko dešava. Takođe mislim da nam je džaba sva tehnologija ovog svijeta dok gledamo kako ćemo skrpiti za život od prvog do prvog. Mora mnogo stvari da se promijeni da bi kod nas zaživio bilo koji vid umjetnosti i da bi čovjek nevezan egzistencijalnim pitanjima mogao da se posveti nekom masovnijem stvaranju.
Je li novi video singl samo javljanje da ste živi i da radite ili najava nekog novog EP izdanja?
Ovo prvo. U stvari, svratio nam je bio Mito sa kruzera i ostavio neke parice s kojima smo mislili da konačno uradimo neke majice posle 11 godina karijere, međutim naletio je trenutak inspiracije i pjesma „Na groblju robova“ i odlučili smo da je pametnije to snimiti, uz to smo snimili spot bez para uz Vukov trud oko snimanja i montaže tako da smo se ovaj put fino uklopili u budžet koji imamo Majice će ipak sačekati još malo.
Po mnogim slušaocima i ljudima koji pišu o muzici, vaše prethodno izdanje je jedno od zanimljivijih koja su objavljena u Crnoj Gori posljednjih godina. U recenziji naše koleginice sa StereoArta stoji „album koji neće biti progutan od strane vremena u kome je nastao“. Kakvi su utisci i koliko ste zadovoljni materijalom?
Mi smo materijalom prezadovoljni. Najveće zasluge za taj EP, pored nas koji smo pravili te pjesme, ima Vladimir Perišić koji je znao u svakom trenutku šta radi i šta od nas može da izvuče. On je u studiju dok smo snimali imao viziju kako to treba da zvuči na kraju i ispalo je bolje nego što smo mi i sanjali da može da bude. Pogotovo smo zadovoljni što su sjajni komentari dolazili od kolega miuzičara i ljudi koji se bave muzikom na bilo koji način. Rekao bih da je kod „Putokaza“ zakazala publika. Mislim da dosta ljudi koji se busaju da slušaju muziku nije ni kliknulo da posluša neku od pjesama autorskog benda iz njihove države. Pa ako ne valja ugasi, sve je ok. Jednostavno, neke pjesme su ostale na 500-600 pregleda, a siguran sam da zaslužuju više. Svakako složio bih se sa jednim prijateljem koji je prokomentarisao ispod novog singla da je u današnje vrijeme broj pregleda obrnuto proporcionalan kvalitetu. S te strane gledano jedan smo od najboljih svjetskih bendova 🙂
Koliko je teško balansirati i živjeti u Off Dutyu. Svi članovi imaju poslove, druge projekte, ail opet ste tu?
Pa kad radiš oko benda tempom kojim mi radimo nije pretjerano teško Ranije sam se ja prvi nervirao zašto se ne cimamo više, zašto su nam sve stvari bitnije od benda, ali shvatio sam da je s kreativne strane bolje raditi bez nekog opterećenja, sačekati neku dobru ideju i prezentovati je kad se realizuje, nego raditi na silu samo da bi se čulo da radimo. Vuko i ja smo taj nedostatak sviranja nadomjestili drugim bendovima (Vuko Beatless, ja Punkreas i Stoned faces), a Vasiliju vrijeme ispunjava jedan mali bucko zvani Dušan i pasionirano praćenje košarkaških utakmica, tako da se gledamo na probi kad imamo neku svirku ili kad ima neko ideju za pjesmu, što će reći dosta rijetko 🙂
Ono što nedostaje su ipak svirke. Prošle godine ste predstavili EP na Bedem festu, sada video singl na Rokumentarnim danima. S obzirom na uvijek prisutan problem ne postojanja klubova u Crnoj Gori, može li bend preći granice i prezentovati rad regionu?
Pa uz malo cimanja može. Punkreas je dokaz za to. Ja sviram s njima dvije godine i već sam posjetio 15ak gradova Srbije, Hrvatske, Slovenije i Austrije, i mogu reći da je toliki put sa pet ludaka u autu nešto neprocjenljivo. S druge strane kad je prezentovanje svog rada u pitanju, bez obzira koliko ljudi dođe na svirke uvijek ostane neko prijateljstvo i kontakt za neki naredni put. Đole Njunjić, koji ugovara sve te turneje Punkreasa, mi je nudio da nas poveže sa tim ljudima da odemo i mi konačno negdje ali nešto nikako da krenemo. Najteže je prvi put pretpostavljam 🙂
Šta da očekujemo od Off Dutya u skoroj budućnosti?
Za početak svirku u četvrtak u Podgorici u Montenegro pabu na otvaranju Rokumentarnih dana. Nismo svirali u glavnom gradu okruglo pet godina, tako da bih pozvao ljude da dođu i da nas čuju jer će im biti žao ako to ne urade. Pitanje je kad ćemo opet To je što se tiče baš skore budućnosti, a za dalje nemamo neke još definisane planove. Možda bude neki festival u ljetnjim mjesecima, ali u svakom slučaju bićete na vrijeme obaviješteni sa naše facebook stranice.