Bendovi koje čine samo dva člana su sve popularniji i svakako pojava koja je obilježila proteklu deceniju. Obično su u pitanju bendovi sa minimalističkim pristupom muzici, međutim tu je i par izuzetaka među kojima je i losanđeleski No Age. Obožavani od strane kritike i poštovani zbog njihove lo-fi DIY etike, još sa prvim svojim full-lenght albumom postavili su sebe na mjesto kultnog benda u indie underground krugovima u Americi. Na svom najnovijem albumu “Everything in between” su neke od najmelodičnijih i najslušljivijih pjesama koje su No Age do sada stvorili. Naravno, to ne znači da je ovaj album prošao bez osnovnih elemenata svakog dosadašnjeg izdanja ovog noisy-art-punk benda: prljavi gitarski feedback, korišćenje loop pedala, kao i vokali utopljeni duboko ispod miksa – sve je tu. Za ne povjerovati je koliko široka lepeza zvukova se provlači kroz muziku grupe No Age ako imamo na umu da su u pitanju dva čovjeka. Narodski rečeno, ima za svakoga po nešto, od atmosferičnih “Katerpillar” i “Sorts” preko “Fever Dreaming” i “Chem Trails” koje zvuče kao cyber-punk Ramonesi sve do neodoljivih noise-pop dionica u stilu Dinosaur Jr. i Sonic Youth, koje se mogu čuti u istinskim hitovima kao što su “Glitter” i “Depletion”. U koji god fazon da upadnu momci iz No Agea se lako snalaze, pečatirajući svaki žanr s kojim su odlučili da se poigraju. Neiskusni slušaoci će vjerovatno ostati zbunjeni, čak i dići ruke od preslušavanja ovog albuma, ali će zato oni iskusniji imati šta da istražuju narednih par mjeseci.
S. Strugar