Srečna Mladina
Bilo je ljeto 1997. godine, oni neki pasji dani, upravo sam završio sedmi razred osnovne škole, pustio kosu (nisam onda još bio skontao Berčeka) i otkrio punk-rock. Tako sam postao valjda zadnja generacija u našem obrazovnom sustavu kojoj je zbog duge kose zabranjen dolazak na nastavu, što je rezultiralo polupanim prozorima škole, maloljetničkim procesom, prisilnim šišanjem i nenadjebivim osjećajem ćosave borbe protiv sistema. Mjesec dana kasnije otišao sam kod oca u Sloveniju, vidio upravo snimljenog Košakovog Outsidera, i u malom muzičkom dućanu u Novom Mestu na poklon dobio dva izdanja: Glupost je neuništiva grupe KUD Idijoti (moj prvi kompakt-disk) te kompilacijsku kazetu slovenskih pankera za koje sam prvi put čuo.
CD-playera nisam imao: klik – iz starog SHARP kasetofona iskočila je traka s It’s Alive The Ramonesa; još jedan klik i kao Zmaj kombajn pokosio me zvuk za koji nisam imao blagog pojma da postoji. Tako sam susreo Niet. Kazeta je bila Lep dan za smrt, zbirka snimaka nastalih između ’84. i ’93. godine, kad se bend, nakon rasformiranja originalne postave osamdeset i osme (Primož Habič je u međuvremenu strpao u sebe previše konjskih snaga i nestao) ponovo okuplja i snima još nekoliko pjesama s lead gitaristom Drnovšekom za mikrofonom. Stvar koja mi je objasnila hardcore bila je ‘Umiranje’ – 51 sekunda muke i bijesa ispljuvanih kroz mutirane Tesline strojeve – tek kad su se u priču uključili bubanj i bas dionica postalo mi je jasno da je to zaista traka, a ne frekvencijski šum aparata greškom podešenog na dugi val. Poslije toga nije se moglo natrag.
{youtube}rBC9Kz4fvNU{/youtube}
‘Srečna Mladina’, ‘Zastave’, ‘Melanholija’ (koja će ostati jedan od meni najdražih njihovih brojeva), ‘Petek Zvečer’, ‘Ni izhoda’, i tako, u svega nekoliko minuta, do ‘Perspektiva’. U tih se devet pjesama (sve su se, uz još nekoliko numera, pojavile u septembru ’84. na izdanju koje je ostalo zabilježeno kao valjda najčešće umnažana kazeta slovenske muzike) bend stigao transformirati iz hladnog i ultrabrzog hardkora u još hladniji dark-waveom i post-punkom hibridizirani stroj koji je, međutim, zadržao i dalje razvio sjajan Drnovšek/Habičev smisao za jednostavnu no pamtljivu i u punom smislu himničku melodiju.
‘Perspektive’ otvara ravnjak s reverbom zasićenim, u maniri Killing Joke produciranim dobošem (Borut Činč), koji do kraja potkiva klasičnu, pravilnu A/B/C strukturu. Refren i kitica donose međuigru muškog i ženskog vokala (Tanja Ukmar, ’85. napustila bend), koja se proteže i na refren, dok C predstavlja sjajna gitarska dionica koja kao da je ispala s neke zagubljene verzije ‘Shadowplay’, ‘Interzone’, ili ‘Transmission’ Joy Divisiona. Habičeva dopaška distopija uspjela je s druge strane u kratak tekst sabiti svu otuđenost ljubljanskog asfalta i egzistencijalni angst, bolnu bačenost u svijet iz koje se nemoguće iskobeljati: ampak tle moram bit. Sivilo koje pritišće lice, tvornicu, stroj, na kraju i samog čovjeka njegova je neotuđiva boja, vrisak i psovka njegov su standardni soundtrack. I jednog i drugog kod Nieta ima u izobilju. I nije čudo da su i bend i njegov frontmen trajali kratko ali zaorali duboko; po sinapsama, mesnim pejzažima tijela, svojim i tuđim žilama. Ovu sam pjesmu, sa slušalicama u ušima, smucajući se raznoraznim gradovima u svim njihovim zimama, vrtio do iznemoglosti. Bolje: ona je vrtjela mene.
Marko Pogačar
booksa.hr
preuzeto uz blagoslov autora i sajta