Egzotika kada je u pitanju Nick Drake počinje već sa njegovim rođenjem. Njegova krštenica čuva kao mjesto rođenja Burmu, u kojoj su Drakeovi u to vrijeme živjeli, zbog poslovnih angažmana glave porodice. Iz Burme će se po završetku posla, Drakeovi sa ćerkom – Gabrielle, kasnije proslavljenom britanskom glumicom i sinom Nickom vratiti u rodnu Englesku.
Nick Drake je dar za pisanje pjesama naslijedio od majke Molly, koja ne samo da je pisala pjesme uz klavirsku pratnju već ih je izvodlila i bilježila na trakama. Neke od njih su ostale sačuvane, a mogu se naći i na internet servisima. Pažljivo uvo može i povući poneku paralelu sa stvaralaštvom njenog sina.
Iako je njegov otac po zanimanju inženjer, zabilježeno je da je i on imao muzičko obrazovanje. Drakeov prvi instrument kojeg će se latiti po odlasku na privatn koledž za dječake biće zapravo klavir, a ne gitara na koju nas asocira njegova pojava. Prije akustare, Drake će dohvatiti čak i saksofon. Njegov biograf tvrdi da je u ovom uzrastu mladi muzičar već svirao neke značajne džez standarde, a da je vladao veoma dobrom vještinom sviranja i klavira i saksofona.
Pomenuta škola za dječake je zanimljiv dio njegove biografije. Većina okorjelih fanova danas ne može da shvati kako je cijelo to okruženje koje je nevine dječake pretvaralo u lidere i berzanske mešetare uticalo na Drake-a. A sasvim sigurno jeste. Zanimljivo je da je iste generacije Marlborough koledž iznjedrio i još jednog muzičara, nimalo nalik našem bardu – Chris De Burgha.
Između Marlborougha i Cambridgea, tokom boravka u Provansi, mjestu koje je obilježio još jedan umjetnik slične umjetničke biografije i medicinske dijagnoze – Van Gogh, prijatelji pamte da je prvi put uzeo akustičnu gitaru. Za ovo ima i drugačijih podataka, ali su svakako u pitanju godine prije dvadesete. U tom periodu počeo je da piše i prve autorske stvari, ali i da konzumira tada sve popularniju marihuanu i LSD. Sve ovo se može pronaći u “Clothes of Sand” koju je napisao u ovom period, a koja će se naći na kompilacijskom posthumnom izdanju “Time of no Reply”.
{youtube}Y8MQcrR4OSc{/youtube}
Iako se kao veći uticaji na karijeru Nick Drakea navode Bob Dylan ili Phil Osch, jedan od njegovih uzora je bio čudesni britanski gitarista Davey Graham u čijem se načinu sviranja i kompozicijama susticalo više stilova, koji su činili izvrsnu podlogu za ono što će kasnije raditi Drake. Osim Drake-a sa ovog izvora su pili između ostalih i Jimmy Page i Paul Simon, ali i mnogi drugi autori. Još jedan zanimljiv uticaj koji je formirao mladog Drake-a je danas gotovo nepoznati kantrimen Jackson C. Frank.
Nick se isticao već po odlasku na Kembridž. Ne samo tim što je izostajao sa časova i bio među rijetkima studentima koji su konzumirali drogu, već i po autorskim kompozicijama koje nijesu bile u tada sveprožimajućem maniru Beatlesa ili roka. Išao je put atmosferičnih akustičnih kompozicija zadojenih folkom i kantrijem.
Tadašnja folk scena predvođena Fairport Conventionom davala mu je vjetar u leđa, a menadžer pomenutog benda Joe Boyd mu je uspio dobaviti ugovor sa, za to vrijeme značajnim izdavačem. Izdavač, kakvog čuda, je bio sam Joe Boyd, tada kultna figura Londona i njegova etiketa Witchseason. Boyd se osim Conventiona tada vezivao i za Incredible String Band, Claptona, Nico i Pink Floyde.
Debi album Five Leaves Left Drake je snimio sa svega dvadesetjednom godinom. Album je donio neskrivenu iskrenost, a akustičnog genija su ispratili gudači tek toliko da djelu daju malo raskoši koju će veoma sigurno predvoditi njegov kristalni vokal. Vjerovatno su mu rana klasična djela koja je slušao u kućnoj fonoteci i džez, prvenstveno Miles Davis i John Coltrane, oslobodili formu kasnijih, kako ih često grubo klasifikuju – folk-rok radova. Iz takvih uticaja su izlazile pjesme poput alegorične The Riverman.
Možda je cijela ova raskoš i kompleksnost djela kakav je njegov album prvijenac koji obiluje gudačima i aranžmanima, te zanimljivom interpretacijom Drake-a na akustičnoj gitari, nenamjerno odvela autora od glavnih tokova tadašnjih svjetskih trendova.
Ne zaboravimo ovo je već vrijeme Woodstocka, Jeffersona, Hendrixa (još jedna poveznica sa Joe Boydom), Cockera… Kombinacija folka, roka, klasične muzike, džeza… možda jednostavno nije bila prvi pik za to vrijeme, iako je svojim porukama i atmosferom bila više u duhu ere, nego mnogi od glavnih favorita ovog doba. Sa druge strane, nepostojanje menadžera koji bi upakovao i plasirao stvari na pravi način, Drake je ostao obilježen žigom folk autora. Tako su ga najčešće označavali čak i oni koji su shvatili sveukupnu kompleksnost njegove muzike. U vremenu u kojem je harao Dylan, još jedan folk autor sa gitarom u ruci svakako nije bio previše zanimljiv, kao što bi bio Nick Drake, da su stvari legle kako su trebale. Treba li pominjati da se u folk krugovima, autor ovakvih harmonija i promjena ritma, sa poezijom koja se ne uklapa u standardne strofa, strofa, refren šablone i bez folki singalonga, nije baš smatrao dobrodošlim. Između svjetova ostaće do kraja svoje kratke karijere.
Na albumu će se među ostalim numerama naći i Fruit Tree, koja se danas smatra svojevrsnim oproštajnim pismom.
I danas intrigira nezainteresovanost medija i publike koji su u to vrijeme bili izuzetno agilni u potrazi za novim fenomenom Beatlesa. Ostalo je zapisano da je jedan od rijetkih koji je stao na stranu mladog umjetnika bio John Peel, a snimci iz njegove emisije bi uskoro trebali da se nađu u box setu sa biografskom knjigom. Takođe, valjda jedina recenzija tog albuma izašla je iz pera jedinog novinara kojem je Drake dao intervju – Jerry Gilberta.
Što se tiče njegove poezije, teško da se u muzičke tapiserije koje su izlazile iz njegovog džuboksa, moglo uklopiti išta bolje od onog što je izraslo iz klica Šarla Bodlera, Wiliama Blakea, Yeatesa i njima sličnih autora. Sa druge strane, ovo se savršeno uklapalo i u njegovu tragičnu crtu i mističan život i kraj.
Negdje te 1969. u pauzi između dva albuma, Drake odlučuje da ni godinu prije diplome, napusti fakultet i potpuno se posveti muzici. Ovo će tek u godinama koje slijede imati svoje pune negativne efekte.
Rasterećen obavezama promocije pjesama i neprestanih turneja, što bi se autoru ovakvog kalibra neminovno dogodilo, samo da je imao strpljenja, počeo je rad na drugom album Bryther Lyther, koji će izaći godinu dana nakon albuma prvijenca. Pored već uštimane ekipe koju su pretežno činili muzičari iz Fairport Conventiona, na ovom albumu se može čuti prepoznatljiva viola John Calea, ali i zvuk južnoameričkog džezera – pijaniste Chris McGregora. Producent je opet bio Joe Boyd, koji je ovog puta „izmislio” nešto komercijalniji zvuk u kom su svoje mjesto našli instrumenti tada omiljenih klasičnih postava rok bendova – bas i bubanj. Iako je sve zamišljeno kao komercijalan uspjeh, on je izostao. Iza Brythera je ostala priča poput one iz Melody Makera da je u pitanju „čudna mješavina folka i koktel džeza”.
Upravo stilska odstupanja koja se donekle osjećaju na ovom albumu u odnosu na prethodni folkom obojeni debi će u godinama koje slijede usloviti da dva autora čiji se opusi nalaze na dijametralno različitim stranama muzike, navedu Drake-a kao svog uzora. Poput recimo Belle & Sebastian i Moby-a. Ili The Cure i Kasabian.
Nakon ovog neuspjeha, stvari za Drake-a kreću silaznom putanjom. Konačno se urušava njegov entuzijazam, do tačke sa koje je još samo jednom pokušao da se trgne. Dodatan udarac je odlazak njegovog mentora, prijatelja, producenta i vlasnika njegove izdavačke kuće Joe Boyda u Ameriku i prodaja Witchseasona, Island Recordsu. Izgledalo je kao da se i ono malo odškrinutih vrata, zauvijek zatvorilo za tada još uvijek mladog muzičara. Postoji i onaj dio priče koji kaže da bi Drake mnogo više uradio da njegove kompozicije nijesu „razvodnjavane” orkestracijama i da su ostajale akustične, nešto slično kako su izvođene one sa sledećeg albuma – Pink Moon. Naravno, oni koji dijele ove stavovoe za to krive Joe Boyda.
Što se tiče njegove veoma kratke koncertne aktivnosti, svirajući po barovima, jedva je uspijevao da iskontroliše situaciju, ako je to uopšte uspijevao. Publika nije prekidala razgovore tokom njegovih pjesama, a on nije bio od one vrste frontmena koji bi ulazio u rasprave sa njima i uspjevao da zagospodari situacijom. Na ruku mu nije išlo ni preštimavanje i doštimavanje njegovog instrumenta, koje su zahtjevale brojne promjene ključa njegovih pjesama. Sve ovo je uslovilo da Drake, razočaran ovakvom atmosferom zauvijek prestane sa nastupima. Poslednji je održao u Ewell Technical koledžu u Surreyu. Prisutni se sjećaju da je, simbolično ili ne, ustao sa pola pjesme Fruit Tree i jednostavno odšetao sa bine na koju se više neće vraćati. Sam Drake je u jedinom odrađenom intervjuu izjavio: “Mislim da je problem u materijalu, koji sam napisao više za slušanje sa ploče nego na koncertima. Postoje samo dva-tri koncerta koju su mi se činila ok, sa ostalima je nešto pošlo naopako”.
Njegova priča u ovom dijelu života niti je originalna niti je usamljena među brojnim boigrafijama velikana umjetnosti. Nakon još jednog tržišnog neuspjeha, te manjka komunikacije sa publikom kroz ovoliko iskrene i dobre pjesme, Drake se još više povlači u sebe. Depresija se pojačava, pa se kratak odlazak u Španiju može tumačiti i kao pokušaj rehabilitacije. No, ubrzo nakon toga vraća se u Fair Leys – roditeljsku kuću u Tamworth-in-Ardenu, mirnom mjestu u Warwickshireu, jugoistočno od Birmingema. Tu počinje svoje poslednje poglavlje.
(nastaviće se)
Goran Dojčinović
NIck Drake (19. jun 1948. – 25. novembar 1974.) – Tragedija genija (1. dio)
{jathumbnail off}