Neumorni Mr. Eckman

Izgleda da ti život na Balkanu prija. Reci mi kako se snalaziš ovdje. Ima li nešto što ti se naročito sviđa ili ne sviđa? Možeš li napraviti kratku paralelu između tvog života ovdje i onog u Sietlu?
CHRIS: Pa, ovdje sam se doselio zbog svoje žene, tako da moji motivi dolaska ovdje nijesu kulturni ili turistički. U svakom slučaju zaista volim Ljubljanu i Sloveniju. Pejzaži, naročito šume i planine, podsjećaju me mnogo na ruralne djelove u okolini Sietla. Takođe imati Jadran udaljen samo sat vožnje je uvijek zadovoljstvo. Ljubljana je pristojan grad za život. Mala, živopisna, čak i pomalo misteriozna (naročito jezik!). Jedna od glavnih razlika između mog života ovdje i u Sietlu je ta što ovdje rijetko vozim! U većini američkih gradova, posebno u onima na zapadnoj obali moraš ući u kola da bi uradio najjednostavnije stvari. Živim u centru Ljubljane i pješke idem svuda. Svakako mi ne nedostaje sietlska gužva i vrijeme potrošeno vozeći u krug.

Kad smo već kod Sietla, kako su Walkabouts-i uspjeli da dobiju svoje mjesto u “Sub-Pop-u”? Dobro je poznato da grandž bendovi imaju njihovu podršku, a vi to niste. Da li se ikada desilo da ljudi dođu na vaš koncert očekujući neki grandž ili zvuk sličan njemu?
CHRIS: Sub Pop je lokalna izdavačka kuća, a mi smo lokalni bend. Tako je počelo, veoma jednostavno. Kada smo potpisali ugovor sa njima 1988, riječ grandž je bila još uvijek daleko od upotrebe. Ipak, to je prouzrokovalo neke zabune. Začudo, većina zabune i čudnih očekivanja su se desila u Americi, a ne u Evropi. Evropljani su izgleda, čak i ranije, shvatali da je u stvari dobro to što ne zvučimo kao Mudhoney. U Americi je najčešće bila suprotna stvar. Sjećam se jedne noći u Čikagu, mislim da smo prvi put tamo svirali, gomila grandž fanova sa bejzbol kapama i flanelskim košuljama se gurala ispred bine. Izdržali su da čuju tri pjesme i otišli su zgađeni. Mora da su mislili da smo kraj grandž civilizacije. Mislim da je samo nekoliko ljudi ostalo te noći. Tada nas je jako pogodilo, ali isto tako i ojačalo. Morali smo STVARNO da vjerujemo u ono što radimo tih dana. Svakako nije bio lak put.

Kakvo je uopšte tvoje mišljenje o bendovima iz Sietla? Čiji rad poštuješ i zašto?
CHRIS: Naravno mnogi od mojih omiljenih bendova potiču iz Sietla, ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što sam imao priliku da im se približim i lično upoznam. Neki od mojih omiljenih bendova su: Mudhoney, The Minus Five, The Sonics, Built To Spill, Jessie Sykes, Terry Lee Hale, The Screaming Trees, i sve u šta je upetljan Mark Lanegan. Mogao bi pjevati bilo šta i ja bih to slušao. Jedan od mojih favorita u ovom trenutka je bend sastavljen od Paul Austin-a (ex WGC gitarista) i Terry Moellera (bubnjar Walkaboutsa). Ona pjeva i pomaže u pisanju pjesama u tom bendu. Zvuk koji prave je apsolutno hipnotičan… Definitivno vrijedno preslušavanja.

Imaš dobru saradnju sa bendovima kao što su WGC. Da li planirate neki zajednički projekat uskoro ili se te stvari dešavaju spontano?
CHRIS: Imam par pravila kada dođe do tih stvari… Neka bude zabava, ne samo posao… i planiraj što je manje moguće. Rad u tako svježem okruženju, rezultira svježinom. Ukoliko se nerviraš oko toga i ukoliko se trudiš da držiš stvari pod kontrolom taj element se gubi.

Robert Fisher (pjevač i tekstopisac WGC, prim. Aut.) mi je ispričao priču o “Green Grass of Slovenia” i kako ste svirali zajedno. Izgleda mi da ste unijeli veliku i dobru promjenu u muzičkom svijetu Slovenije. Da li imate još neke planove da realizujete ovdje na Balkanu?
CHRIS: Svakako nijesam došao u Sloveniju da vršim uticaj ili da mijenjam išta. Bilo im je sasvim dobro i bez mene. Svakako, ne pravim nikakve planove niti zahtijevam specijalne uslove rada. Samo krenem i pustim stvari da idu svojim tokom, prirodno. Radio sam sa čuvenim slovenačkim izvođačem Vladom Kreslinom, kao i sa hrvatskim surf bendom The Bambi Molesters, a trenutno se pripremam za produciranje albuma jednog slovenačkog sastava Hic Et Nunc. Svi ovi projekti su se desili posredstvom ličnih kontakata… sviđa ti se nečija muzika, smatraš da postoji neka hemija između vas i tako to počinje. Sve se svodi na intuiciju i spremnost da odgovoriš izazovu.

Znamo da sarađuješ sa nekim našim, domaćim autorima, kao i da si oformio novi bend The Strange sa The Bambi Molestersima. Reci nam nešto više o tome.
CHRIS:The Strange je nastao iz saradnje sa Bambi Molestersima. Pozvali su me u studio da odsviram akustičnu gitaru za pjesmu “Sonic Bullets” i sat kasnije ja sam bio tamo. Poslije par popijenih piva, ja sam bio u studiju pjevajući pjesmu koja je trebala da se nađe na instrumentalnom albumu! Sve je bilo jako spontano. Svima nam se jako svidio rezultat i poslije toga su me počeli zvati kao gosta na njihove koncerte. Stvar je u tome da i nije baš zanimljivo izlaziti na binu zbog jedne pjesme, pa smo dodali par obrada, a vremenom i neke naše kompozicije. Jednog dana smo se probudili i pomislili da bi smo mogli snimiti album. Snimili smo ga u Ljubljani u januaru 2005. Sa mojim prijateljem Phil Brownom, koji je talentovani producent. Radio je sa Stonesima, Zeppelinima, Bob Marleyem, Beth Gibbons i bezbroj drugih. Album smo uradili brzo. 10 dana maksimalno, bez kompjutera, vrlo malo overdubbinga, 5 ljudi u sobi, rade muziku zajedno.Stvarno mi se svidio album i volio bih da je dostupan širem broju ljudi. Izgleda da je do sada izdat samo u Hrvatskoj, ali nadam se da će se to promijeniti

Čiji rad u ex Jugoslaviji cijeniš najviše?
CHRIS: Zaista bih volio da znam više o muzici iz ovog regiona, naročito o punk bendovima kasnih 70’ih i 80’ih godina. Oni na koje sam naišao su većinom Slovenci. Već sam pomenuo Kreslina i Hic Et Nunc. Postoji jedna grupa koja se zove Katelena, takođe iz Slovenije; prilično su mladi, koji su napravili miks slovenačke folk muzike, roka i džez instrumentala. Nešto od toga što rade je izuzetno privlačno, nešto kao slovenačka verzija Fairport Convention. Tu je još jedan novi bend koji se zove Melodrom, koji su upravo izdali prvi album. Zvuče kao mješavina Portishead i Thindersticks, ali ipak originalno i zrelo. Gledao sam Darkwood Dub u Ljubljani prošle zima… Smatram ih jako zanimljivim i mogu reći da su me više impresionirali uživo nego dok sam ih slušao sa CD-a.

Radiš sa Walkaboutsima, Karlom, TBM, produciraš širom Evrope; toliko posla plus privatni život. Kako uspijevaš da se organizuješ?
CHRIS: Naravno, nikad dovoljno sati u danu! No, trudim se da postupam kao da imam pravi posao i određen broj sati koje moram da odradim. Ustajem jako rano i liježem nešto malo poslije ponoći. Naravno postoje i one noći koje se pretvore u jutro, ali uglavnom se trudim da držim poroke pod kontrolom i da se fokusiram na svoju ženu, posao i prijatelje. Nekad mi to pada jako teško, ali mi isto tako bolje polazi za rukom kako sam stariji.

Pored koncerata u Sloveniji i Hrvatskoj (sa The Strange) za koje smo mi čuli, da li planiraš neke druge koncerte sa nekim drugim uskoro?
CHRIS: Nemam planova za koncerte u skorijoj budućnosti, mada će prva sledeća turneja biti sa Walkaboutsima u septembru 2005.

Slovenija, Hrvatska i Srbija su imali tu sreću da te vide i čuju. Postoji li ikakva šansa da dođeš u Crnu Goru?
CHRIS: Jako bih volio da sviram u CG. Ugovori mi svirku i eto me sa gitarom. Obećavam.

Pročitali smo intervju u kome nagovještavaš da će novi album Walkaboutsa biti agresivniji od prethodnog.
CHRIS: Album je gotov. Zove se ACETYLENE i izdaće ga Glitterhouse u avgustu 2005. Inače napravljen je u Sietlu u avgustu i septembru 2004. Definitivno je agresivniji. Podsjeća na pank i iz njega izbija bijes. Jako sam umoran od pravca u kojem se ovaj naš svijet uputio, posebno USA, tako da smo ja i ostatak benda osjetivši to odlučili da reagujemo, da stvorimo malo buke… Da izbacimo par varnica. Prije nego sam pošao u Sietl na probe, zamolio sam svakog da posluša Wire album Pink Flag. Smatrao sam da je dobra ideja početi album jednostavno, direktno, iznervirano i sirovo. Doduše ovaj album zvuči kao Walkabouts, ali mislim da smo uspjeli ubaciti sve ove Wire elemente i da se to savršeno uklapa.

Walkaboutsi rade na mnogim drugim stvarima osim benda a vaši albumi su još uvijek svježi i još imaju da ponude nešto novo. Kako uspijevate da održite dobar kvalitet muzike?
CHRIS: Najvažnija stvar u ovom momentu u našim karijerama je da pravimo albume kada smo sigurni i spremni. Poslije 12 ili 13 albuma, svijet ne treba mediokritetski, neinspirisani album Walkaboutsa. Prvobitno smo planirali da snimamo na proljeće 2004, ali smo otkazali jer pjesme nijesu bile potpuno spremne. Kada smo se konačno skupili, sve se sklopilo. Nikada nijesam vidio bend koji svira sa toliko energije, jasnoće i tako svrsishodno. To je bilo nevjerovatno inspirativno iskustvo.

Moji favorit među vašim albumima su Train leaves at 8, Ended up a stranger i Setting the woods on fire. Ima li neki kojem bi ti dao prednost u odnosu na ove?
CHRIS: Takođe volim dva albuma koja smo izdali za Virgin, Nighttown i Devil’s Road. Sa gledišta zvuka i stvaranja pjesama, ovi albumi su bili pravi proboj. Mislim da ih je teško shvatiti u ovom dijelu svijeta, ali ukoliko neko voli naše stvari, ponizno mu preporučujem da ih posluša.

Da li vam se ikada desilo da otkažete neki koncert zbogmalog broja publike?
CHRIS: To je dobro pitanje! Mislim da se to nikada nije desilo. Naravno bilo je koncerata sa vrlo malo publike. Sjećam se da smo na prvoj evropskoj turneji svirali za šest ljudi u malom alpskom gradu u Austriji. Svirali smo oko 30 minuta, a onda smo rekli da ćemo nastaviti samo ukoliko nam plate turu pića. Tura pića za cijeli bend će im obezbijediti dvije pjesme. Tako se nastavilo sledeća dva sata. Na kraju večeri naš tonac je bio na bini i pjevao pjesme Creedence Clearwater Revivala. Koncert mora da je bio dobar, jer je njih šestoro kupilo deset naših CD-ova na kraju noći.

Čuo sam da je Karla objavila novi materijal. Ako je to tačno, reci mi da li si u bilo kom smislu umiješan u njega?
CHRIS: Da. Njen album se zove “Saint Stranger”. Snimila ga je u Grčkoj sa grčkim bendom Sigmatropic. To je jako fin album, i ne, nijesam umiješan u njegov nastanak ni u kom smislu.

Šta osim muzike radiš ovih dana?
CHRIS: Radim muziku u nekoj formi skoro svaki dan, ali u svom, nazovimo ga, slobodnom vremenu volim da čitam, šetam po planini, skijam i gledam filmove. Ljubljanski filmski festival se dešavao poslednjih par nedjelja i mislim da sam išao na nekih pet, šest prikazivanja.

Za kraj, ima li nešto što nikada nijesi radio, a volio bi?
CHRIS: Trener NBA košarkaškog tima.

razgovarao: Lujo