Režija: Rian Johnson
Uloge: Joseph Gordon-Levitt, Bruce Willis, Emily Blunt
Budućnost nije kakvom smo je zamišljali! Ni jedna od njih. To je prva poruka Riana Johnsona koji se nakon ljetovanja u Ulcinju i snimanja „Brothers Bloom” okušao u SF akciji.
Johnsonove 2044. i trideset godina dalja 2074. godina ne donose budućnost kakvu nam Holivud obično plasira, prebukiranu i prebrzu. Upravo suprotno, naši klinci će odrastati u malo naprednijem svijetu sa zabranjenim, ali nabavljivim DIY vremenskim mašinama i lone wolf ubicama. Iako tehnološki nešto verziraniji – u svijetu kriminala, sistem je ostao isti. Nepoželjnima se začepljaju usta dobrim kalibrom, a tijelo odlaže ne u prostor, već u vrijeme. Telekineza je stvar za muvanje riba, a replika u kojoj se glavni junak osvrće na propale nade u moći TK persona podcrtava cijelo okruženje Loopera.
Iako se ustalio prevod petlja, makar kada se radi o “nabavljivim” izdanjima ovoga filma, objašnjenja radi koristiću njegov drugi prevod – loop ili luping (po definiciji: jedna od najsmelijih i najtežih vazdušnih akrobacija: obrtaj avionom u vertikalnoj ravni za 360o). Jedino što se u filmu Looper radi o lupinzima po vremenskoj osi. Looperi su plaćenici koji primaju upakovane žrtve iz bliske im budućnosti i svoje bosove lišavaju balasta preciznim pucnjem na određenom mjestu u određeno vrijeme dostave. Za potrebe čišćenja biografije, šefove naravno, potrebno je ponekad smaknuti i ostarjelu verziju sebe. Kada Looper omatori, vrate ga mlađahnom sebi uz poslednju isplatu na čekiranje. Upravo se zbog ovih unikatnih razrješenja i zovu Loopers. Joseph Gordon Lewitt (ili ono što je ostalo od simpatičnog klinje iz 3rd Rock From The Sun) i Bruce Willis su Joe – profesionalac do koske ili makar do one ure kada se u priču o drogi, mecima i sređivanju računa ne umiješa zrno ljubavi. I eto ti motiva za luping. No, Johnson, iako se to čini u dobrom dijelu filma ne pravi ljubavni obrt, tj pravi, ali ne onakav kakav bi se očekivao.
Matrica skitunjanja gore dolje po vremenskom kontinuumu naravno i nije tako nova. Bolje i zanimljivije je sve ovo odrađeno u Zemeckisovom serijalu „Back to the Future” urađenom u drugoj polovini osamdesetih prošlog vijeka ili Shane Carruthovom “Primeru” iz 2004. godine. Ipak, „Looper” ima neku drugačiju patinu. Kako je sam režiser izjavio, koncentraciju je držao na likovima i situacijama, a ne na teoriji putovanja kroz vrijeme. Ili da parafraziramo Bruce Willisa u prvom susretu sa mlađanim sobom: „pušti me sa tom pričom kako i otkud sam došao, ovo je pitanje života ismrti, a ne nekih teorijskih gluposti”.
Verzija scenarija razvijena po dubini i širini bi mogla funkcionisati znatno bolje od ove postojeće. Upravo ovo je i najnegativniji osjećaj koji scenario „Loopera” nosi. Ne samo da se film čini zipovanim, već vam treba još malo, pa još malo… No, to će već dočekati svoj red. Johnsonov scenario je pravi mamac za serija željnu publiku i novca željne producente. Johnsona svakako treba pohvaliti zbog izbjegavanje nekih ustaljenih klišea i iznalaženje odličnih rješenja. Kada „Looper” epilog dobije na farmi, daleko od bilo kakve budućnosti, pomislićete da je autor ispucao i poslednji adut. No, ubrzo će vas najmlađi član glumačke postave Pierce Gagnon
uvjeriti da ste se još jednom prevarili. Gagnon je na momente strašniji od sve one krvi žedne, a u poslednje vrijeme tako česte djece – monstruma poput Esther iz „Orphana”, Sadako ili Samare iz Ring(u) nastavaka. O kineskoj okupaciji Hollywooda naveliko se piše poslednjih mjeseci, naročito kada je ovo ostvarenje u pitanju, pa ćemo taj dio priče ili propaganda kako mnogi tvrde izostaviti. Da, nemojte dopustiti da vas obeshrabre u par navrata očajni specijalni efekti. Ima ovaj film dosta toga da ponudi.