Mit o superherojima nije nešto što je izmislila moderna američka strip scena. Ono što je ona uradila je pomno prelistavanje stranica istorije, mitova i pisane riječi, te pakovanje izdvojenih redaka toga u obliku maskiranih osvetnika i čuvara reda, ali i onih drugih, jer da bi opravdao svoje postojanje superheroj treba superzločinca kako je to u posljednjem Betmenu slikovito pokazao Nolan. Jedna polazišna tačka bi se mogla naći u grčkom, ali i drugim panteonima, gdje Zevs i družina izgledaju kao X – men ili Justice League – skupina nadljudskih likova sa specijalnim moćima stranim običnom smrtniku. U Grčkoj će se kod Aristotela naći zapažanje o postojanju određenih ljudi koji su: „nalik bogovima, tako izuzetni, da normalno, po prirodi svojih izvanrednih darova prevazilaze svaku moralnu osudu i konstitucionalnu kontrolu”. Od Gilgameša, Perseja, Tezeja, preko Robin Huda, Zoroa, Skarlet Pimpernela (iz ovoga ne treba isključiti ni balkance poput Marka Kraljevića) došlo se do jednog od najznačajnijih američkih proizvoda dvadesetog vijeka. Pojavom Supermena 1938. stvara se okvir u koji će se ovakvi junaci ubuduće uklapati, pa dvostruki identitet, usamljenost superheroja i brojni unutrašnji konflikti postaju nepisano pravilo. Jednom kada se uvučete u ovaj moderni panteon iz njega nećete moći izaći, ali među hiljadama superheroja neki će vas zadiviti mnogo više od one nekolicine iza čijeg lika stoji ne samo veoma ozbiljna priča, već i sociološko – filozofski milje koji ponekad zahtjeva priličnu angažovanost čitaoca. Oni koji će vas najviše zadiviti su oni koji nikada nijesu trebali da ugledaju svijetlost dana ili bolje reći bjelinu papira. Toliko besmisleni da su svoje autore (često dobre crtače ili scenariste) obilježili skarletnim slovom vo vjeki vjekov. Amin.
Liga superheroja
Dc comicsovu seriju na kojoj je tokom gotovo 40 godina (1958 – 1994) radilo mnogo autora čini ogroman broj superheroja, pa ne čudi što se među njima nalazi priličan broj onih koji se takvima ne mogu ni nazvati, ali i onih čije moći nijesu vrijedne pomena. Ipak, pomenućemo ih. Bouncing Boy (Chuck Taine) bi vas ukoliko bi ste odlučili da postanete zločinac izbezumio svojim nevjerovatnim moćima odbijanja od stvari, dok njegova koleginica Shrinking Violet (Salu Digby) može da se smanji do samo mikroskopski vidljivih razmjera. Izuzetna za izazivanje moždanih i srčanih udara. Tenzil Kem ili Matter Eater Lad jede sve što stigne, ali to je radilo i dosta ljudi iz ovih naših krajeva, pa ih to nije načinilo maskiranim osvetnicima. Chlorophil Kid (Ral Benem) je mogao da učini da biljke rastu do ogromnih razmjera. Fero Lad (Andrew Nollan) je bio u stanju da se u bilo kom momentu pretvori u gvožđe, a Stone Kid (Dag Wentim) u kamen. Spider Girl (Sussa Paka) je imala užasno jaku kosu po kojoj su je zapamtili brojni neprijatelji. U ovoj plejadi se može naći još besmislenijih primjera, ali nećemo zalaziti dalje u ovu priču iz čiste zahvalnosti što je dio inspiracije za legendarnu novelu Watchmen, Alan Moore pokupio upravo ovdje.
Madam Fatal
Art Pinajian će 1940. godine stvoriti lik Richarda Stantona alijas Madame Fatal. Ako nije dovoljno glupavo to što je on glumac u penziji, pa ni to što se skriva iza maske super bake, detalj da mu – joj je pomoćnik inteligentni papagaj vas definitivno ostavlja bez daha. Pinajian je uspio da uhvati talas zlatnog doba stripa i da svojom kreacijom zavede sa manjim uspjehom čitaoce željne avantura. Ono što je ovaj karakter uvelo u strip enciklopedije je činjenica da je Madame Fatal prvi muški lik koji će oblačiti najlonke, suknje i brushaltere. Nedugo poslije njega Red Tornado (Abigail „Ma” Hunkel) će to raditi u suprotnom smjeru. Ipak, Stanton je obilježen i kao prva gej strip ikona, jer se prostom dedukcijom dolazi do tog zaključka, iako u samom stripu to nikada nije nagovješteno. Poznati glumac napušta raskalašni Holivud, živi usamljeničkim životom i oblači žensku odjeću.
Dazzler
Alison Blaire je početkom osamdesetih ostavila iza sebe obećavajuću advokatsku karijeru da bi postala disko kraljica. Ne bilo kakva, već heroina koja pretvara zvuk u svjetlost. Najtužnija stvar je što joj niko nije rekao da 1981. godine kada je izašla prva sveska Dazzlera eru diska su svi pokušavali da ostave iza sebe. Projekat koji je pokrenut sredinom sedamdesetih je podrazumijevao da Marvel radi strip, koji bi istovremeno bio ispraćen istoimenom muzičkom heroinom koju je trebalo da stvori Casablanca Records da bi se kasnije u svu priču uključile i filmadžije. Muzička i filmska industrija su ubrzo otpisale projekat, a nesretnu Alison je početkom osamdesetih na trafike izbacio samo Marvel, da bi je kasnije ugurao u X – men. Prilično izmijenjenu i sa modernijim muzičkim ukusom.
Ulysses Solomon Archer
Ako ste mislili da je tajming Dazzlera loš i da nema goreg, prevarili ste se. Kratkotrajni trend u Americi za kamionima koji je izazvan filmom „Smokie and the Bandit” (čiji se nastavak inače nalazi na listi 50 najgorih filmova svih vremena, iako ni ovaj nije daleko) i par tv serija Marvel je pokušao da unovči pomoću užasno okašnjelog kamiondžije Ulysses Solomon Archer (U.S.A. nimalo providno). Na život vidžilantea se odlučuje onog momenta kada njegovog burazera ubija drugi kamiondžija – The Highwayman koji je prodao dušu đavolu u zamjenu za moćni satanski osamnaestotočkaš. Čak i da nije izašao 1983. već kada mu je bilo vrijeme, teško da bi sveamerički kamiondžija sa supermoćima mogao ostaviti značajnijeg traga. A supermoći? Njih je zaradio u istoj saobraćajci u kojoj mu je stradao brat i njih mu je obezbijedilo napuknuće u lobanji koje je iskrpljeno metalnom pločicom koja prima radio signale. Pronađite ovo izdanje i saznajte ko je jači, satanin šegrt koji vozi opaku kamiončinu iz pakla ili baja koji ne plaća radio difuznu pretplatu.
Red Bee
Na talasu zlatnog doba stripa je poletio i heroj zvani Crvena Osa koji se preko dana bori protiv kriminala bez maske kao okružni tužilac, dok se u slobodno vrijeme bavi treniranjem pčela pomagača. Da, da, njegov pomagač je pčela po imenu Michael. Ako i izuzmemo činjenicu da bi tužilac Rick Raleigh (Red Bee) morao provesti ogroman dio svog vremena u treniranju pčela čiji životni vijek traje nekoliko mjeseci, te dotičnog Michaela zamijeniti novim koga bi opet morao trenirati i tako u nedogled, ovaj strip iz 1940. je jednostavno nečitljiv. Čak I da uzmemo u obzir da se Rick i pčelac Michael bore protiv kriminalaca koji nikada nijesu čuli za muvaricu i koji su alergični na ubod ovog insekta, kreator ovog štiva je previdio sitnicu da muške pčele nemaju žaoku. Koliko je autor bio oduševljen svojim djelom govori i činjenica da ga je potpisivao sa B. H. Apiary (Apiary – pčelinjak)
Whizzer
Dok je sa ocem (doktorom) putovao po Africi dječaka Roberta Franka ujeda kobra. Smrtno bolesnom sinu, otac medicinar vrši transfuziju krvi. Ne baš dobrovoljni davalac je najveći neprijatelj zmija – mungos. Od ovoga momenta Frank je u stanju da razvije ogromne brzine. Kao da ovo nije dovoljno, creator lika Ali Avison (neki izvori tvrde da je u priču umješan i legendarni Stan Lee) ga krsti imenom Piško (Whizzer, sleng za Pisser) i oblači ga u žuti kostim sa kokoškom na čelu.
Black Condor
Richard Grey Jr. je još jedan iz predratne plejade heroja kojom je 9. umjetnost pomagala borbu protiv sve prisutnijih nacista. Dok su se njegovi roditelji naučnici kretali sa istraživačkim karavanom kroz Mongoliju, napadnuti su od strane drumskih razbojnika. Cijeli karavan je masakriran osim Richarda, koji je još bio beba. Njega je našla vjerovatno jedina porodica kondora u istoriji koja je živjela u Aziji. Ova superinteligentna familija ga je naučila ne samo da jede lešine, već I da leti. Pošto ga je jedan pustinjak naučio da govori, Richard se upućuje u Ameriku, gdje poslije neuspjelog pokušaja da spriječi atentat na Thomasa Wrighta odlučuje da uzme njegov identitet i posveti se borbi za bolji svijet. Tako postaje Crni Kondor. Pitate se možda zašto je uzeo identitet ubijenog, kada njega ionako niko ne zna ni sa maskom ni bez nje? Pa, pobogu, zato što je nesretni Thomas bio američki senator.
Vagabond
Ako ništa drugo za Vagabunda ili Chauncey Throttlebottom trećeg se može reći da makar nijednom nije pokušao da se uvuče u uske mačo kostime žarkih boja. Umjesto toga on se protiv kriminala borio u kostimu koji je mješavina klovna i skitnice. Jednostavna kostimografija sa dodatkom malog stomačića, jer ipak su skitnice malo debeljuškaste, valjda od bogate ishrane, bila je idealna maska pod kojom se ovaj čuvar reda i mira razračunavao sa brojnim zločincima. Ipak marvelovci su izgleda prespavali totalni neuspjeh ovog osvetnika kod čitalačke publike, pa su godinama kasnije napravili heroinu sa istim imenom koja se provlačila kroz njihove brojne sveske. Kako se šuška uskoro se vraća na marvelove strip table.
D.L.