Ovo je posljednji album benda KYPCK. Za neupućene, ovo nije Ruski, već Finski bend. Članovi su se odlučili za Ruski jezik jer im se htjelo, jer su mogli, a i rusko tržište je dosta veliko i njima bliže i pristupačnije od evropskog. To jeste, bilo je tako do prije rata u Ukrajini kada su vrata Rusije i za njih zatvorili, jer bend ne miluje bilo kakvu trenutnu politiku i više nisu dobrodošli preko granice. Skoro su izašli sa objavom da zbog svog neslaganja sa svim događajima u Ukrajini, bend pod ovim imenom prestaje da radi i da će sledeći albumi biti pod drugim imenom i na engleskom jeziku.
O motivima ne treba raspravljati, to je njihova interna stvar. Jedino će sada morati da ponovo kreću od početka sa karijerom. Bilo bi lijepo da nije tako, ali tržište je takvo da će ih ovaj potez sigurno vratiti unazad nekoliko koraka. No, dosta o periferijama. Kao i uvjek, vratimo se muzici.
KYPCK nisu novi bend i za sobom ostavljaju šest odličnih doom albuma, koji neće biti upamćeni samo po tome da finci pjevaju na ruskom. Kako i prethodni, i ovaj sada već posljednji album pod ovim imenom, je jedno bolno podsjećanje na prošlost, na ljudsku pohlepu i glutoniju modernog društva. Majstori su svog zanata koji je prekaljen u nekoliko bendova koji su, pored ovoga, ostavili značajan trag na svjetskoj sceni.
Iskreno, nemam vam što više govoriti o ovom albumu. Vrlo je jednostavno – album dobar, spor, težak, melanholičan, a opet ima i ritma koji pomjera i dušu i tijelo. Ja se i dalje teško navikavam na jezik jer mi zvuči suviše mekano, ali to je samo moja percepcija jezika. KYPCK su izdali još jedan u nizu dobrih albuma i želim im sreću u budućnosti.
Nikola Franquelli