Kao i sa prethodnim, prvim albumom, i „Meir” je jedna ogromna supa pravaca, adrenalina, urlanja i vrištanja instrumenata. Mada, za razliku od prvog albuma koji je bio više u metalu, ovaj novi je kudikamo više okrenut onome što rade Turbonegro, Death Punk sa dobrom dozom melodije i ritmova koji nose i nagone na pomjeranje tijela.
Međutim, i pored ohrabrujućih prvih riječi, album nije uspio da me u potpunosti osvoji. Mnoštvo je ideja na svakoj pjesmi, mnoštvo odličnih ideja i nekoliko pjesama obaraju čovjeka sa nogu, ali kao cjelokupno izdanje, mislim da bend može bolje. Tako imate pjesme „Evig Vandrar”, „Kvelertak” te „Bruane Brenn” koje su himnične i poletne i pjesme za stadionsko skakanje. Onda imate i pjesme poput „Nekrokosmo”, „Spring Fra Livet” te posebno „Trepan”, sve pjesme sa izuzetno dobrim djelovima, vrlo kvalitetnim idejama, ali koje su jednostavno ugurane u instrumentalno mlataranje i pretjerivanje i vječno prenaglašeni gitarski Gain koji ubija atmosferu) gubeći tako na energiji i nikako ne mogu da zadrže pažnju slušaoca. Zvuči kao da je bend nastojao da ugura što više dobrih ideja u svaku pjsmu i umjesto da se koncentrišu na jednu nit, oni su se rasplinuli u hvatanju mnogo konaca. Može da uspije kao što su dokazali mnogi drugi bendovi prije, ali izgleda da Kvelertak i ne vladaju baš najbolje tom vještinom.
Nikola Franquelli