Ovo je album koji će da izjedi puritance i zabavi sve ostale. Kvelertak dolaze iz Norveškog malog mjesta Stavanger (za koga oni i svi ostali tvrde da je selendra u kojoj se ništa ne događa, a koliko ja vidim, rokenrol bendovi džikljaju kao gljive poslije kiše. Ajte amo kod nas pa se nešto žalite) i ovo im je prvi album. Ovo im je prvi album? Kako prvi album? Jeste, vidi đavola, stvarno prvi album! Kvelertak su na ovaj prvi album umućkali sve po malo od današnje rokenrol scene, i ovo “sve po malo” shvatite bukvalno, i napokon da se neko sjetio, a ne da robuju glupavim ograničenjima i stereotipnom razmišljanju. Ima tu u Kvelertak kazanu black i death metala, punka, noiza, thrasha, viking, popa, da samo neke najprimjetnije nabrojim. Uzmite Turbonegro i dodajte još jedno desetak pravaca, krila šišmiša i oči guštera i dobijate Kvelertak mutanta … pitaj boga što još nijesu sve uvalili u kazan, i to sve zajedno zvuči odlično. Dođavola, zvuči fantastično sa odličnom produkcijom, maštovitim ali ne pretjerano zahtjevnim sviranjem i relativno svježim idejama! Usko gledano, ne može se reći da su izmislili nešto novo ili nešto revolucionarno, ali su svakako stvorili jedan nesvakidašnji amalgam koji jako dobro zvuči. Jeste, na svim pjesmama ćete naići na uticaje pomenutih pravaca, pa i pojedinih poznatijih bendova, ali nijesu to odvojene sekvence umješno spojene u kolaž od 11 pjesama, već su to sve cjeline, svaka pjesma za sebe, tako ih treba slušati, tako ih treba prihvatiti i sve podjele, sve pokušaje da se grupišu, sve diobe treba baciti u vodu i samo uživati u samim pjesmama, u mašti koju izazivaju, u melodijama koje opijaju. Treba malo slušati i prihvatiti činjenice, ali kada se prevaziđu granice uma, užitak i iznenađenje su zagarantovani. I još jedna vrlo bitna stvaka, i jako iznenađujuća također. Naime, preslušavajući album nemam osjećaj da su početnici, da im je ovo prvi album, već je osjećaj kao da je ovo jedan prepečen i reš pečen bend sa godinama iskustva iza sebe. Ovi su mladi momci vrlo očigledno odrasli na mnoštvu muzičkih pravaca koje su objedinili u njihovom stvaralaštvu, u jednoj vrlo efektnoj cjelini, uprkos konvencionalnom razmišljanju mase koja ne trpi bilo kakvo mješanje pravaca i stilova, i samo radi toga im treba uputiti pohvale. Napokon, i ponavljam, napokon da se neko sjetio i skupio dovoljno testisa i intelekta da ovako nešto uradi. Odavno nijesam čuo ovako nešto, i slažem se sa jednim kolegom koji kaže da je Kvelertak “sigurno jedan od najboljih prvih albuma koje sam čuo u dugo, jako dugo vremena”.
Nikola Franquelli