Scenario, montaža, jedna od kamera i režija: Branko Radaković
Branko Radaković je čovjek koji svoje neslaganje sa trenutnom situacijom u svojoj okolini i svo propadanje kojem prisustvuje, u kojemu mu djeca odrastaju, iskazuje kroz film.
Sa već vrlo pristojnom filmografijom sastavljenom od kratkih i dugih dokumentarnih filmova, u „Kultura Cveta”, još jednom dokumentarnom filmu prividno ironičnog naslova, na najjednostavniji i najprijemćiviji način, shvatljiv svakome, preko komentara medijski eksponiranih osoba ali i ljudi koji hodaju oko nas, prijatelja, profesora, umjetnika, underground boraca, na vrlo interesantan način govori o stanju kulture u Srbiji danas. Mada, iako je tema ograničena na Srbiju, apsolutno je primjenjiva na cijeli svijet. Lična mišljenja, objektivnost izmješana sa subjektivnošću, bijes sa srećom, strah i drčnost. Mnogo pitanja, ali i mnogo dobrih odgovora provučeni kroz komentare, kroz smijeh, kroz stegnute zube i kroz pomirenost sa sudbinom. „Kultura Cveta” je ogledalo naše stvarnosti, ono je ogledalo nas samih, ali i pogled u budućnost, ali u budućnost u kojoj ljudi postavljaju pitanja, misle, traže i kopaju za odgovorima, ne žele da se predaju. Izmješani su kultura mase, kultura pojedinca, umjetnost i umjetnici, i možda bi se moglo diskutovati o mogućem razgraničenju istih radi bolje analize, ali u svakodnevnom životu je sve ionako izmješano, pa ova Radakovićeva formula funkcioniše.
Film započinje tmurno, i jednim dobrim dijelom je jako mračan, ali taj mrak i pesimizam, korak po korak, prelaze u … pa ne baš optimizam, ali onaj osjećaj skučenosti nestaje i razum preuzima kontrolu. Objektivnost lagano preuzima kontrolu i iako je put ka prosvjetljenju još uvjek itekako dug, prvi koraci su već napravljeni. Prošaran jednostavnim efektima, kolažima fotografija, kratkim upadicama i efektnom muzikom, „Kultura Cveta” nije za podcjeniti, i uvjeren sam da je vrlo značajan za Radakovićevu underground filmsku karijeru, a na šire, da je značajan dokument jednog momenta u istoriji.
Ono što bi izdvojio kao suštinu filma, barem po mom viđenju, jeste da: kultura jeste na niskim granama, ali postoji. Grizi, bori se, ne odustaji pa kako god se završi. Neko će biti uspješniji, neko manje. Nekome će biti lakše, nekome teže. Ali, dok god se gura naprijed, kultura neće zamrijeti i treba imati vjere u sebe, a snaga će doći.
Nikola Franquelli