Kaizers? Opet? Šta čovjek da pomisli osim da smo svi iz Mulja (muljani? muljosi?) do ušiju zaljubljeni u “raznovrsnu, zanimljivu i melodičnu” muziku norveških kajzera. Nedavno je baš te pridjeve iskoristio gitarista Geir Zahl opisujući muziku svog benda u intervjuu za Mulj. Za vas koji nijeste pročitali evo linka. Zanemarićemo očigledno odsustvo bilo kakve skromnosti (proklete rock zvijezde) ali čovjek je zaista u pravu. Osvježavajuće su originalni i otvoreni za eksperimentisanje sa žanrovima, u čemu su za sada vrlo uspješni. Dokaz za to je i sve veća popularnost benda van Norveške, što je obično privilegija death metal bendova. Kaizeri su ipak otišli korak dalje i sve to postigli bez ritualističkog klanja vjeverica na bini i prolivanja krvi basiste u čast princa tame. Poen za Norvešku. Dolje devedesete. Nego, da ne skrećem sa teme.
Pred nama je najnovije ostvarenje alternativaca iz Brinea nazvano Violeta Violeta. Ovaj njihov album, kao i većinu prethodnih, krasi konceptualnost. Međutim, za razliku od ostalih ovaj je zamišljen kao trilogija, svojevrsni magnum opus Kajzera čiji ćemo završni dio čuti dogodine. Moj je plan da se malo osvrnem na priču koju momci žele da ispričaju jer ste o samoj muzici mogli već dosta da pročitate na ovim stranicama. Jedinstven narativ albuma nam, na jedan bartonovski, uvrnut način, govori o jednoj neobičnoj porodici i njenoj neizbježnoj propasti. Prije svega, možda će čudno zvučati ali ja ne znam norveški jezik (mrzio me profesor) pa o stilu pisanja i ljepoti stihova mogu samo da sudim na osnovu engleskog prevoda. Na sreću, norveški mu dođe nešto kao gej rođak njemačkog i engleskog (isti odnos imaju portugalski i španski, jel da?) pa je prevod prilično vjeran originalu. Bilo kako bilo, čini mi se da je svaka pohvala za Janove Ottesena, vokala i tekstopisca, na mjestu. On svoju priču priča dovitljivim i efikasnim metaforama, bez puno patetike ili pretjerivanja, te jasnim i jednostavnim mislima koje uspješno guraju naprijed nadrealnu radnju ili dublje opisuju nenormalne motivacije, strahove i razmišljanja aktera priče. Valja pomenuti i tarantinovsku strukturu priče koja nam nije predstavljena hronološkim redom pa je za očekivati da treći dio popuni neke rupe i završi sagu. Za sada, imamo sedmogodišnju Violetu, njenu majku Beatris i oca Keneta (sitan omaž REM-ovom Kenetu ili slučajnost?), kao i par sporednih likova. Pokušaću da rezimiram i makar malo dočaram zanimljivu, ludu priču ove trilogije i možda zainteresujem još ponekog za ovaj nemoguće dobar bend.
Odmah upoznajemo majku, Beatris. Ona je jedan slobodan, umjetnički duh koji kroz život prolazi vođen instinktom i srcem, i idejom da sve što sanjamo možemo i ostvariti. Tu svoju filozofiju prenosi na kćerku Violetu, sa kojom je povezana mislima i snovima. Telekineza. Sad već lagano zakoračujemo u fantasy žanr koji su doveli do savršenstva prog bendovi iz sedamdesetih. Samo fale troglava mitska bića i anđeli, ali ko zna. Beatris je usput, možda malo stereotipno, i mentalno poremećena umjetnička duša čiji su trenuci lucidnosti sve rijeđi i rijeđi. Ona halucinira, čuje glasove i sve češće provodi vrijeme u potkrovlju odjevena u svoju vjenčanicu. Ovakav život počinje da pritiska njenog muža Keneta, realistu koji samo vjeruje “u ono što se može izmjeriti” i koji je potpuna suprotnost Beatrisi. On nju ne razumije i ne pokušava da je razumije, poput REM-ovog Keneta koji ne razumije mlađu generaciju (al opet, možda je slučajnost). Uplašen daljim Beatrisinim uticajem na malu Violetu i doveden do ludila njenim ponašanjem, Kenet uzima svoju kćerku i bježi (I ett med verden – Jedan sa svijetom). Beatrisino ludilo potom dostiže vrhunac. Ona ostaje sama u velikoj kući i od tuge za Violetom “suzama puni kante” (Sju bøtter tårer er nok, Beatrice – Sedam kanti suza je dovoljno, Beatris). Nakon sedam godina bez dodira sa stvarnošću, Beatris pokuša da okonča sve i sebe digne u vazduh (jeste, i to dinamitom), da bi joj se u poslednjem trenu kao spasilac javila Violeta, naravno u snu. Ona odjednom vidi stvari mnogo jasnije, usput kriveći muža i njegovu ograničenost i nerazumjevanje za sve što joj se dogodilo. “Zar naše misli i naši snovi nijesu stvarni”, pita se ona i podsjeća muža da to što “se rodio prirodno ne znači da će prirodno i umrijeti” (Femtakt filosofi – Filozofija 5/4). Ona potom kreće u potragu za Violetom. Sa druge strane, odbjegli Violeta i Kenet putuju svijetom. Ljubav oca prema svom djetetu počinje da slabi kad Kenet shvati da se vremenom Violeta mijenja i da počinje sve više da liči na majku. Nakon sedam godina ona sve češće u snovima komunicira sa majkom i shvata da joj nije mjesto sa ocem (Hjerteknuser – Srcolomac). Kenet počinje da se udaljava od Violete baš kao od Beatrise sedam godina ranije. Čak joj je i “osmjeh isti kao Beatrisin a njemu je i jedan takav previše” (Far til datter – Otac kćerci). Ima sve to neki prizvuk španske/turske serije na momente ali vodi ludačkim, nadrealnim scenama. Kenet ubrzo prerasta u pravog negativca kad odluči da se otarasi Violete i usput se finansijski obezbjedi, sve uz pomoć svog brata kriminalca s kojim je davno saučestvovao u pljačkama (i koji je posebno motivisan da “pomogne”). Iiii, oni odluče da prodaju Violetu u Pakistan. Molim? Čini mi se da je tema trgovine ljudima rijetkost u rock pjesmama ali izgleda da kajzeri baš vole da pričaju o mafiji i kriminalu, što se vidi sa prethodnih albuma. Violeta uspjeva da pobjegne od strica i oca i, po ranijem telepatskom dogovoru, odlazi u Tokio na vrh navišeg nebodera da opet bude sa majkom posle toliko godina (Drøm videre, Violeta – Nastavi da sanjaš, Violeta). Konačno zajedno, na “hiljaditom spratu” nebodera, Beatrisa ubjeđuje Violetu da će joj život sada biti mnogo bolji. Majka i kćerka potom skaču zajedno sa krova. I dok prolaze spratovi pored njih Violeta izjavi da je oduvjek htjela da bude kao svoja majka kad poraste i postavi poslednje pitanje “Mama, misliš li da sam sad velika?”. Terry Gilliam bi ovo dobro izrežirao.
Hoće li se baš majka i kćerka zalijepiti za pločnik ili će se nešto skroz neočekivano očekivano desiti, saznaćemo dogodine. U međuvremenu, slušajte Kaizers Orchestra i Violeta Violeta. Iza sve te odlične muzike krije se zanimljiva, odlično ispričana, ludilima začinjena priča o dva svijeta. Snovi vs stvarnost, ludilo vs razum, samoubistvo vs bijelo roblje, itd. I pored jezičke barijere to je, što bi rekao Kartman, so fuckin sweet.
BS