Mali je broj mjesta, čak i na prostranstvima interneta na kojima možete naći dobar autorski strip, posebno ako se radi o sceni našeg regiona. Stoga nijesmo mogli a da se na začudimo kada smo ispratili cijelu godinu postojanja odlične stranice www.mojstrip.com koja se bavi ne samo autorskim stripom, već autosrkim stripom duge forme. Iako ostavljaju prostor i za druge izraze u svojih 14 dosadašnjih mjesečnih izdanja okupili su zavidan broj stripadžija i šarenolik i izuzetno vrijedan strip opus. Za prvi rođendan popričali smo sa urednicima ovih stranica Juricom Starešinčićem i Goranom Duplančićem.
Iako smo se dugo dogovarali oko ovog razgovora, sa ove strane zaključili smo da sačekamo rođendan. Pa – srećan rođendan! Šta se izdešavalo u prvih godinu dana na mojstrip.com?
JURICA:
Hvala!
Prvu su nam godinu zvijezde bile naklonjene! Prvo su, odmah po izlasku, praktički sve hrvatske dnevne novine prenijele vijest o pokretanju našeg magazina, što se čini suludo jer se u osnovi radi o – web stranici koja je, iz perspektive novinara, mogla potrajati dva mjeseca i sasvim neslavno propasti. Mi smo znali da se to neće dogoditi, ali da sam ja bio na mjestu novinara i urednika, prvi bih pomislio: neka oni prvo dokažu ozbiljnost, onda ćemo o njima pisati. Takvo povjerenje medija, donijelo je i povećano zanimanje publike, tako da smo svoj godišnji plan, 2.500 unique posjetitelja, premašili već u siječnju.
S naše strane (ne mislim na nas dvojicu, nego na sve divne autore koji rade s nama), na to smo odgovorili s 576 stranica stripova u prvoj godini izlaženja (sad je to, s 13. brojem, još puno više). Ja iskreno mislim da su od toga barem pola vrlo, vrlo kvalitetni stripovi.
DUPLI:
Dogodilo se da je dijete odmah po rođenju počelo živjeti neki svoj život koji je daleko uzbudljiviji i zanimljiviji od života kojeg su mu roditelji namijenili.
U uvodnoj riječi na sajtu, pominjete da se pokretanje ovog internet časopisa nadovezalo na gašenje Macanovog Q stripa. Možete li nam približiti situaciju gašenja jednog i pokretanja drugog magazina?
JURICA:
Već sam nekoliko puta morao odgovarati na pitanja o gašenju Q-a, a nerado o tome govorim jer je to ipak, koliko god da je pred smrt bilo prošireno uredništvo, čedo Darka Macana i jedino on razumije prave razloge gašenja. Ja bih možda samo spomenuo kako je mojstrip.com idejno rođen dosta davno. Vidim u registru da sam domenu zakupio 2008. Doduše, to je bilo malo drugačije zamišljeno, a svidjelo se i Darku, pa je on spomenuo kako bi rado radio pod Q-ovim brendom TjedniQ, što se i meni učinilo bolje rješenje jer njegovo ime i ugled garantiraju veću kooperativnost autora i interes publike itd. Uglavnom, to je nakon pakla razvoja, kako to već počesto biva, ostalo nerealizirano, pa kad je nestao Q, centralno mjesto naše strip scene koja balansira između mainstreama i avangarde… Dupli i ja (koji smo se, uostalom, upoznali preko Q strip bloga) odlučili smo zajedno napraviti nešto gdje bismo nas dvojica objavljivali svoje stripove i eventualno ako nam se netko od regočevaca (tako nas je Darko nekad prozvao jer nas se desetak igralo crtanja stripa pod nazivom Regoč) pridruži… I tako… Ideja je u prvoj godini eksplodirala i prerasla naše inicijalne ideje, tako da još uvijek pokušavamo pratiti kamo nas razvoj situacije vodi, umjesto da smo za kormilom magazina, kako je to bio običaj u tradicionalnom izdavaštvu.
DUPLI:
Ne znam mnogo o okolnostima oko gašenja Q stripa. Za mene, mojstrip.com vuče korijene iz Autorskog izloga na forumu stripovi.com-a koji je također zamro negdje u isto doba kada se i Q strip ugasio. Iz sadašnje perspektive čini mi se da su obje stvari bile zastarjeli koncepti i samim tim neinteresantni u današnje doba. Mojstrip, na neki način, predstavlja njihov amalgam i po reakcijama publike izgleda da je to dobra forma za nešto što bi mogli zvati strip magazin s početka 21. stoljeća.
Moj strip promoviše hrvatske strip autore i to prvenstveno one koji se bave dužim komadima. Da li je namjera bila opipati puls čitaocima, pa se upustiti u printanu avanturu ili nešto drugo?
JURICA:
Prvo komentar na “hrvatske” autore: stvarno su nam svi autori iz naše državice (iako Helena živi u Nizozemskoj), ali to je više stvar slučaja i okolnosti. Držimo se jezika koje razumijemo bez da učimo strane jezike, ali osim toga – nemamo ništa protiv autora koji rade na jednom od regionalnih jezika pa živjeli u Zanzibaru i po nacionalnosti bili Klingonci.
A tisak nas u smislu tiskanog časopisa (više) ne zanima.
Tiskanje strip-albuma, možda i nekakvih one-shot specijala i sl. svakako da, ali svi moramo biti svjesni da je budućnost digitalna i koliko god i ja sam spadao u generaciju koja se s nostalgijom sjeća mirisa svježe otisnutih knjiga, moram priznati da na tabletu s retina zaslonom boje stripova kupljenih u digitalnoj formi izgledaju bolje nego na papiru, a beletristiku je naprosto praktičnije čitati na Kindlu nego s tiskane strane.
Ono što čovjek stvarno voli – remek djela stripa, stručnu ili osobito tešku literaturu i sl. još uvijek ima puno smisla kupovati u papirnatoj formi jer digitalne se stranice ne listaju jednako efikasno i ne potcrtava se tekst tako taktilno, ali iako se bavim programiranjem i dobijem besplatno časopise o računarstvu – ja o programiranju, softverima i hardveru čitam isključivo s ekrana, dok časopisi hvataju prašinu neprelistani.
Prostora za oba medija ima, naravno, ali mi ne vidimo kako bismo časopis poput MojStripa uopće uspjeli pripremiti za tisak svaki mjesec, a da i ne spominjem NOĆNU MORU od financiranja, distribucije i marketinga.
DUPLI:
Svaku malo neki od autora pokrene diskusiju oko upuštanja u printanu avanturu i svaki put nađemo mnogo više argumenata protiv toga nego za to.
Može li se biti makar na nuli sa štampanjem strip magazina i kakvo je stanje u Hrvatskoj po tom pitanju?
JURICA:
Opet govorim iz druge ruke, ali prema mojim spoznajama, izvrsni hrvatski časopis Strip revija koji se, kažu mi, prodaje u više tisuća primjeraka – gubi novac usprkos za naše prilike fantastičnoj prodaji.
Tako da prema meni dostupnim informacijama, odgovor na Vaše pitanje je jednostavno – NE.
DUPLI:
Neznam što točno znači na nuli s obzirom da nisu navedeni svi troškovi koji se trebaju pokriti. Ako pretpostavimo da autoru ne plaćate stripove ili se pravite blesavi prema vlasnicima prava, kao i to da vam otac ima tiskaru i tiska vaš časopis na ostacima papira od drugih narudžbi te da vam stric vodi neku firmu za distribuciju tiskovina, vjerujem kako nije problem biti na nuli s obzirom da su vam sami troškovi jednaki nuli. Čak možete i zaraditi.
Tu je i blog. Kakva su iskustva?
JURICA:
Blog je zamišljen kao mjesto za samopromociju autora, ali autori ga za to baš i ne koriste. Međutim, Darko je započeo krasnu ideju da objavljuje “blipove” (blog-stripove) i oni su nam sad, pogotovo otkako ih radi sve više autora, vjerojatno najpopularniji sadržaj.
Kod nas je sve nekako ispalo drugačije od onoga što smo Dupli i ja zamislili, ali ispada da je sve ispalo bolje. Divno je raditi s svjetskim imenima poput Darka i Helene Klakočar-Vukšić s jedne strane, a s druge s budućim zvijezdama poput Marka Dješke. Izvrsne ideje dolaze tolikom brzinom da je najteži dio pronaći način da ih se što više realizira.
DUPLI:
Najbolje da ne odgovaram na ovo pitanje jer će me Jurica odmah pitati kad ću početi raditi blipove.
Trenutno je u magazinu osam autora. Ko je imao prilike da pogleda o čemu se radi, uvidio je da su stilski i žanrovski potpuno različiti. Kako je jedna mala strip scena došla do toliko šarene „ponude”?
JURICA:
Uf! A koliko smo tek kvalitetnih autora odbili zato što se ne uklapaju u koncept!
Puno smo razmišljali o tome što je to što neki strip čini “pravim” za MojStrip i ja osobno se pokušavam držati pravila ikonoklazma kod procjene: stripovi moraju težiti biti svoji i autohtoni. S druge strane, volimo da se bave stvarnim pitanjima, da ne spadaju komotno u neki žanr. Ali nema pravila koje smo si zadali, a da ga nismo prekršili. Napokon, ne bismo bili ikonoklastički magazin ako bismo se držali vlastitih doktrina!
A o “ponudi” se sve već zna: takva je regija. Načitani smo svih škola stripa. Donedavno najmanje japanske, ali u zadnje vrijeme je upravo manga među mladima najpopularniji pristup stvaranju stripova, tako da… puno različitih estetika koegzistira na sceni.
DUPLI:
Bez problema. Na ovim našim prostorima nitko ne liči jedan na drugoga.
Na sajtu osim kultnog Darka Macana, predstavljeni su pretežno strip autori rođeni sedamdesetih i osamdesetih. Kakva je scena danas?
JURICA:
Heh, zapravo smo dosta širokog generacijskog spektra:
Helena je rođena pedesetih, Darko šezdesetih, Dupli, Iko, Davor i ja sedamdesetih, a Marko i Domagoj osamdesetih. Osobno bih najsretniji bio da se proširimo i na rođene devedesetih! To su sad već uzbudljivi, ako ne i potpuno formirani autori i autorice. Ali vidjet ćemo što budućnost nosi.
O sceni nemam mišljenje. Ja sam provincijalac. Odrastao sam na selu. Meni su uvijek oni koje sam čitao bili daleki i mistični. Kad sam čitao Kiklopa (roman Ranka Marinkovića koji se događa uoči Drugog svjetskog rata u Zagrebu) mislio sam kako su u zagrebačkim boemskim krugovima sve sami superintelektualci koji eruditskim rječnikom razgovaraju o filozofskim temama, tako da sam se, kad sam pošao na fakultet u Zagreb, nemalo razočarao što sinekurni intelektualci na kavama razgovaraju o ženama i nogometu. O tome su razgovarali polupismeni fakini kod mene doma na selu. Otad ne vjerujem u scene. Ne vjerujem da su ikad postojale. Čitao sam, naravno, A Moveable Feast od Hemingwaya, roman o sceni svih scena – o Parizu na početku dvasesetog stoljeća (gdje i kad su nastala mnoga od najdražih mi djela raznih grana umjetnosti osim stripa i filma), ali za mene je to čista fikcija. Hemingway sere. Scene ne postoje. Skupiš li ljude koji nemaju zajednički projekt, zajedničku ambiciju, na hrpu i na kraju će se žene povući u neke svoje, nama nedostupne razgovore, a muškarci će razgovarati o njima i nogometu. Bauštelci ili doktori filozofije, svejedno. Bijedno, zapravo.
DUPLI:
Jooj, sad dolaze ona pitanja o kulturi, intelektualcima, umjetnosti…
Prepuštam kormilo Jurici.
Ko se još ističe na hrvatskoj strip sceni?
JURICA:
Uf, velim, ne vjerujem da postoji strip scena, a meni se čini da je zapravo HRPA vrhunskih autora na svakom ćošku. Budem li navodio imena samo mogu nekoga zaboraviti i time uvrijediti. Čudesno puno talentiranih ljudi koji, po meni, stvaraju premalo. Ali što ja znam? Ja sam provincijalac i velikih, dječjih očiju promatram ljude oko sebe i sve se čudim da ti fascinantni ljudi uzvraćaju poglede s prepoznavanjem. Brz problema bih naveo dvadeset ljudi, samo u Hrvatskoj, koji su u mojim očima defakto velikani devete umjetnosti (ako prihvatimo tu numeraciju, a zašto ne bismo?) i baš ih zato neću navoditi! Evo, sad sam se uhvatio da ih u glavi nabrajam i u prvom krugu sam zaboravio Sonječku! Neću nabrajati! Zaboravit ću nekoga važnog!
Gledajući region, čini se da se strip polako vraća nakon nekih godina preživljavanja. Da li je jednostavno stasala generacija koja zna cijeniti crtane table ili je nešto drugo u pitanju?
JURICA:
Isto kao s rock glazbom pred dvadeset godina: oni koji su odrasli sa stripovima u rukama sad su doktori humanističkih znanosti i pišu po novinama, pitaju ih za mišljenje pred televizijskim kamerama itd.
Zapravo imam neku ideju zašto se to nije dogodilo prije, pošto je tiražnih stripova ponajviše bilo između dva rata, ali je teorija nebitna, dosadna i vrlo vjerojatno pogrešna. Ukratko – ima veze s klasnim razlikama i prodorom djece siromašnijih roditelja na fakultete. To se u Jugi dogodilo u dvije generacije. Moja baka po mami je jako inteligentna, ali je završila svega tri razreda osnovne škole. To si je ta klasa mogla priuštiti. Moja je majka hodala do vlaka bosa kako ne bi zaprljala cipele “za Zagreb” kad je studirala, ali je danas učiteljica matematike i fizike. Moja pak sestra ima doktorat i bogtepitaj što sve drugo ne s uglednih stranih sveučilišta. A u mojoj obitelji, za razliku od “onih” obitelji iz kojih se moglo na studij u Peštu ili Prag u doba djetinjstva moje bake, nikad se nije razlikovala visoka i niska kultura.
I tako… Komplicirano i nebitno za temu. A i u suvremenim diskursima u Hrvatskoj više ne smijemo koristiti pojam “klasa” ili nas svrstavaju na “novu hrvatsku ljevicu”, a ja tu nikako ne spadam jer nemam sinekuru, radim u privatnoj firmi i ne puštam hipstersku bradu. Štoviše, prezirem modu uopće. Tako se ne može biti “nova hrvatska ljevica”, nipošto, nipošto. Ne mogu radnici razumjeti probleme radnika! Hej!
DUPLI:
Nemojmo se zanositi. Sve je to labuđi pjev. Previše situacija ovisi o tih nekoliko entuzijasta izdavača. Tiskanim izdanjima su dani odbrojani. Što se interneta tiče tu stvar stoji mnogo bolje jer je strip idealan medij za ovo šizofreno vrijeme puno vizualnih stimulansa i brze izmjene informacija.
Još uvijek se kod nas najmasovnije se kupuju bonelijevi strip serijali i filmski predlošci poput Marvelovih i DC izdanja. Je li slična situacija i u hrvatskoj?
JURICA:
Mislim da se po broju prodanih primjeraka zbilja ponajviše prodaju slična izdanja, ali po zaradi i vidljivosti na tržištu/medijima/itd. daleko najprisutniji su upravo “ozbiljniji” stripovi. Ajde, da jednom imenujem stvari njihovim pravim imenom: u Hrvatskoj vlada Fibra. To su fantastična izdanja fantastičnih stripova i kategorički odbijam biti negativan kad se priča o tržištu stripa u Hrvatskoj. Marko Šunjić je stvorio čudo ni od čega i to je svjetski fenomen. O tome bi se trebali raditi doktorati na ekonomiji. Nemam neke konkretne brojeve, ali sve što trebate je otići na njihovu web stranicu i vidjeti što su oni sve izdali. To je da montrealski Drawn & Quarterly naprosto digne ruke i odustane.
DUPLI:
Ja ne mogu vjerovati koliko su ove mlađe generacije bezvezne. U moje doba (osamdesete) da je netko rekao kako sluša Crvene koralje i Radojku Šverko ispao bi zadnja budala. Mladi su imali svoju muziku, a stari svoju. Ova situacija gdje mladi čitaju stripove koje sam ja čitao prije trideset godina je bolesna. Bojim se da bi uskoro Ana Karenjina mogla postati pravi hit među srednjoškolcima i biti popularnija nego onda kad je napisana. Apsurdna je situacija da danas živimo u doba kad se cijela ekonomija bazira na recikliranju, a nikad u povijesti nismo proizvodili više otpada.
Ima li mjesta u hrvatskoj za neki drugačiji strip i za domaće autore?
JURICA:
Ima! Na MojStrip.com!
Šalim se, ali samo napola. Daaavno prije MojStripa bile su Komikaze i okupljali su radikalne, uzbudljive, likovno promišljene autore, stavljali ih na internet, tiskali albume. Svatko može napraviti svoj blog i stavljati svoje radove, ako se ljudima svide, proširit će se glas, pojavit će se u vidokrugu.
Hoće li od toga moći živjeti?
Naravno da neće! Pa kad se živjelo od “nečega drugačijeg”? Rijetka su to bila razdoblja u svjetskoj povijesti. Kod nas je još dobro, za sad. Vodio sam razgovore sa studentima na svjetskom festivalu animacije Animafestu par godina i dojmile su me se riječi jedne Japanke. Na pitanje misli li da će moći živjeti od svoje umjetnosti odgovorila je: naravno da ne. Morat ću ilustrirati dječje knjige, raditi u marketingu itd. kao i svi ostali. U slobodno ću vrijeme pokušati biti umjetnica. Naime, Japan izdvaja puuuno manje za sponzoriranje autorske animacije od Hrvatske, Poljske, Kanade, Francuske i sličnih zemalja. A količina talenta u Japanu je čudesna. Nevjerojatna. To nam svima slijedi. Navikavajmo se na to. Svi ćemo biti ili Franz Kafka koji nakon napornog dana noću piše svoju začudnu prozu ili nećemo iza sebe ostaviti ništa.
Kao država odabrali smo EU. EU je zamišljena kao obrambeni mehanizam europske ekonomije pred konkurencijom radikalnijih kapitalizama (prije svih SAD-a i Japana). Meni se čini da smo dosta dugo odoljevali zahtjevu da se kultura podčini “pravim” vrijednostima. Ali nećemo još dugo.
DUPLI:
Naravno da ima. Publiku Mojstripa čine i ljudi koji inače ne čitaju stripove.
Par regionalnih imena se otisnulo na evropsku scenu. Šta mislite o tome?
JURICA:
Super! Neka im je sa srećom! Možda mi je malo žao da je jako malo primjera poput Frana Petruše koji je objavio strip na domaćoj sceni (u Q stripu), pa baš tim stripom uspio u Francuskoj. Uglavnom se ide za stvaranjem stranih proizvoda za strano tržište koji se prividno srame porijekla… Ali ni to mi se ne čini nemoralno, pošto se radi o poslu. Već sam spomenuo da sam sa sela: mene su odgajali da niti jedan posao ne treba gledati podcjenjivački. Kruh se mora pribaviti kako bilo, samo ne prošnjom. Valjda zato mi je draže raditi osamsatno radno vrijeme nego pokušavati skupiti nekakve stipendije, sponzorstva itd. raznih fondova.
DUPLI:
Super! Dobro za njih. Kruh treba zaraditi.
Mi smo u Crnoj Gori prije par godina dobili prvi strip koji je ušao u obrazovni sistem. Ima li takvih pokušaja kod vas?
JURICA:
Ima! Nekakvi su se potpisi skupljali za nekakav prijedlog naslova koji bi onda ušli u lektiru, što li… Ignorirao sam cijelu akciju, ne zato što mislim da nije hvalevrijedna, nego zato što me se ne tiče. Nisam obrazovni djelatnik, pa neka oni koji se pedagogijom bave na tome rade. Ja se bavim stvaranjem i izdavanjem stripova. Na to bih se i koncentrirao. Ne može jedan čovjek vojevati sve bitke.
DUPLI:
Ne znam ništa o tome. Samo se nadam, ako do toga dođe, da u lektiru neće ući neko stripovsko remek djelo koje će djecu udaviti, već nešto zabavno. Bolje i Boneli u lektiru nego neki od pobjednika Angouleme-a.
Kakva je uopšte regionalna saradnja?
JURICA:
Ah, dok sam se družio s Komikazama i tom radikalnije alternativnom scenom bila je sjajna! Upoznao sam hrpu divnih ljudi odasvuda. Onda sam dobio djecu, malo se povukao, a kad sam se vratio stripu, nekako sam završio u ovoj manje radikalnoj družini. Mislim, ljudi se vole i međusobno pomažu i u ovim sferama, ali puno manje direktnim kontaktom. Tamo je to svojevremeno bio baš big deal družiti se, raditi radionice, crtati zajedno… Ovdje je to više nekako otuđeno.
Nisam siguran da meni osobno to na nekoj razini ne odgovara ovako (introvert sam), ali za MojStrip… uf! Čini mi se da smo jako izolirani. I statistike nam pokazuju da smo dosta popularniji unutar Hrvatske nego u regiji, a nemamo baš ni stripove autora koji nisu iz naše zemlje.
DUPLI:
Ja ti nisam od nekih velikih druženja. Kronični nedostatak vremena, a bit će i gore.
Čini se da autorski strip veoma sporo ili stidljivo izlazi i na netu. Šta je tome uzrok?
JURICA:
Nisam siguran slažem li se… Kosmoplovci su u Beogradu radili čudesne web stranice od početka milenija. U Zagrebu su to radile Komikaze. Bio je i e-Flit na hrvatskoj sceni. Neki jaki brendovi (Q strip i slovenski Stripburger najočiglednije) nisu iskoristi tu mogućnost, ali tko im je kriv? Autorski strip je čudna biljka i nema jasno stanište ili stojbinu. Nasumično se pojavljuje i nestaje jer zapravo ni ne ovisi ni o čemu u svojemu biotipu osim samog autora i njegove potrebe da se u nekom mediju izrazi iako zna da neće time steći ni novac ni slavu.
DUPLI:
Stripaši su uglavnom introverti. Sramežljivci neki.
Ima li nekih vama sličnih portala koje bi preporučili čitateljima?
JURICA:
Ja uvijek i svima zainteresiranima za radikalniju alternativu preporučam čudesne Komikaze (www.komikaze.hr).
Dokle će stići Mojstrip.com do drugog rođendana?
JURICA:
Pošto živimo u okvirima kapitalizma (nažalost), da bismo opstali moramo rasti. Što god to značilo kad ne rukujemo novcem… Moramo imati veći kulturni utjecaj? Producirati više stripova? Imati više čitatelja? Moramo RASTI kako ne bismo morali otpuštati radnike, a da dioničari ostanu sretni!
DUPLI:
S velikom sigurnosti se može reći da će do drugog rođendana stići do 25-tog broja.
razgovarao: Dragan Lučić