Nekako je postalo uobičajeno da ma koliko novoga sažvakali i progutali, uvijek ostane osjećaj da je ono što su muzičke radionice stvorile prije više desetina godina neuporedivo bolje od onoga što se danas snima, izvodi i sluša.
Stavovi tipa „Sedamdesete su bile zakon”, „Eh, kakav je nekad bio pank” ili „Niko kao Zeppelin” kao da govore današnjim muzičkim stvaraocima da ma šta radili to neće biti kvalitetno ili uspješno koliko je to bilo u „to-i-to” vrijeme. I budimo realni, ima tu snažne istine. Muzčki kapitalizam guta kvalitet, kaki kvantitet, i sve to, onako lijepo i šareno upakovano, dato nam je da kušamo.
Međutim, i u takvim vremenima, kad je malo onih koji se zalijeću u vatru stvaralaštva naoružani svojom voljom i idejom, pojavi se neko čije ime i rad legnu k’o budali šamar. I to bude dobro. Jedan od takvih tipova je gospodin Joe Bonamassa.
Da se odmah razumijemo, u ovom tekstu neće biti standardnih statističkih podataka vezanih za druga Bunamassu. Nije ovo ta priča. Ovdje ćemo jednostavno i lagano da se osvrnemo na rad čovjeka koji u muzičkom kosmosu polako postaje jaka i sjajna zvijezda, jedna od onih koja svojim sjajem ne napada već grije.
Dakle, Joe Bonamassa. Američki blues i rock gitarista. Rano počeo da svira gitaru i ispostavilo se da mu to opako dobro ide. Iz tog razloga, već kao dvanaestogodišnjak dijelio je stejdž sa nekim vrlo poznatim i uticajnim muzičarima. Govorilo se tada o njemu kao čudu od djeteta, i date su prognoze da ga „čeka svjetska slava”. Složićemo se, to je titula kojom okite svakog istaknutijeg desetogodišnjaka, a da isti nekoliko godina kasnije završi kao radnik u McDonalds’u ili kao lokalni zabavljač. Međutim, drug Bonamassa je svoj muzički talenat odlučio da brusi dok snage ima. I obrusio ga je prilično dobro.
{youtube}fj4VZ2Xa53g{/youtube}
Ono što je možda i najviše zanimljivo za uobilčavanje muzičkog profila dragog nam Joa jeste sledeće: iako je on stoprocentni američki blues vunderkind, za svoje uzore je odabrao one sa druge strane Atlantika, dakle iz Velike Britanije. Rory Gallager, John Mayall i Eric Clapton su samo neki od velikana koji su izvršili veliki uticaj na muzičku dušu mladog Joe-a. Zbog toga je i njegova muzika postala specifična. U osnovi je imao klasične blues-rock ritmove, a dalje je sve ukrasio melodičnim finesama inspirisanim navedenim majstorima gitare. Svakako, Joe ne krije ni svoje američke uzore, tzv. „Kraljeve” – B.B. King, Albert King, Freddie King, itd.
I tako je Joe stasao, obukao odijelo, nabacio naočare, i počeo da vlada gitarom kroz veoma originalan stil. Valjda zahvaljujući uticaju britanskih bluzera, Joe nije postao klasični američki blues gitarista, čiji stil za temelj ima Delta blues šemu, a na to nadograđenu odeđenu boju tona i način solaže. Ne, Joe je ispao drugačiji. Joe svira sigurno, ni lagano ni snažno. U njegovoj muzici su prisutni i Rorry-jevi crunchy rifovi i B.B.-jeve tužne dionice. Joe voli jednako da prži koliko i da navede gitaru da pušti koju suzu. Njegova svirka je tečna, lagano klizi u uši i niz dušu. A da sve ovo dobije ljepše pakovanje, postarao se i Joev vokal. Dobro pjeva Joe. Njegov glas se prefektno uklapa u njegov stil. I to ga je konačno zaokružilo kao kompletnog muzičara.
Dobro mu ide. Jako dobro. Nabacao je deset solo albuma, nekoliko live izdanja i ko zna koliko saradnji sa sjajnim muzičarima. Njegov pretposlednji album Dust Bowl ostvario je veliki uspjeh. Joe voli da svira uživo. U jednom intervjuu je izjavio da „Ništa nije moćnije i više motivirajuće od nastupanja pred publikom. Volim da sviram uživo, to mi je omiljena stvar koju radim. To je razlog zbog kojeg radim to što radim i ništa me ne zadovoljava više od nastupanja uživo pred publikom i omogućavanja posjetiocima da se osjećaju dobro na kraju večeri”. I zbog toga možemo da budemo ništa drugo do srećni, jer, kad se jednom nađemo pred stejdžom na kojem centralno mjesto zauzima Joe naoružan Les Paulom ili Flyig-V-jem prve serije znaćemo da nas očekuje prava svirka, ona koja se pamti za života.
Joe nastavlja da svira. Joe nastavlja da stvara. Joe nije zvijezda, Joe je više od toga – Joe je istinski bluzer.
Zombivoje